Udruga Zipka, koja okuplja udomitelje iz cijele Varaždinske županije, na Svjetski dan djece, 20. studenog, promotivnim je štandom u središtu Varaždina svratila pažnju javnosti na važnost udomiteljstva i pravo svakog djeteta na odrastanje u obitelji. Koliko zdravo i poticajno okruženje može donijeti pozitivne promjene u razvoju djece mogu posvjedočiti brojni udomitelji Varaždinske županije među kojima je i obitelji Jančić iz Ludbrega. Bračni par Lidija i Đuro Jančić udomitelji su postali prije dvadesetak godina i svojim su radom ostavili značajan trag u svojoj zajednici, a njihovim su stopama krenule i dvije kćerke, Maca i Jelena, koje su također udomiteljice.
Pomagao mlađoj djeci
Među brojnom djecom, bez adekvatne roditeljske skrbi, koju su primili u obitelj, podigli na noge i pripremili za samostalan život su i braća Dražen i Elvis Oršuš. U obitelj Jančić došli su iz romskog naselja, Dražen je tada imao već 13 godina, ali su se dečki brzo uklopili u svoju novu sredinu. Neki se možda i sjećaju Dražena koji je 2017. godine, na kraju završene osnovne škole, dobio nagradu “Luka Ritz” koju Ministarstvo obrazovanja dodjeljuje učenicima kao priznanje za promicanje tolerancije i nenasilja.
Dražena je za nagradu kandidirala njegova tadašnja razrednica, Sanja Pavčec, koja mu je također pružala puno podrške u školi te je uočila njegovu sklonost pomaganja mlađoj djeci i djeci s teškoćama. I razrednici je često pomagao u komunikaciji s drugom djecom, zahvaljujući poznavanju romskog jezika.
Kako nam je ovih dana s neskrivenim ponosom ispričala Maca Jančić, Dražen je od tada završio srednju školu za pomoćnog kuhara, neko je vrijeme radio u Hrvatskoj, ali se prije tri godine s djevojkom odlučio preseliti u Njemačku, gdje se vrlo dobro snašao te je prije nekoliko mjeseci dobio sina. Zahvaljujući prilici koju je dobio i odrastanju u obitelji koja mu je bila podrška, njegov je život krenuo nekim sasvim drugim putem. Preko nje smo stupili u kontakt s Draženom koji nam je ispričao ponešto o svom životu u Njemačkoj i zašto se odlučio na odlazak iz Hrvatske.
Nakon završene škole u Hrvatskoj je radio na nekoliko mjesta, ali se svugdje susretao s problemom alkohola na poslu i loših međuljudskih odnosa. Kap koja je prelila čašu bila je situacija kad se s kolegom vraćao s posla iz Zagreba u Ludbreg i kad je shvatio da ih vozi u alkoholiziranom stanju.
Ponovno u ulozi prevoditelja
- Sve se dogodilo u tjedan dana. Nazvao sam djevojku i rekao joj da idemo za Njemačku. Kontaktirali smo agenciju preko koje smo našli posao i tako smo došli u Nürnberg, bez velikog razmišljanja i bez da smo ikoga poznavali. I tu smo već tri godine - ispričao nam je Dražen koji kaže da je u početku bilo teško, ali su se vremenom priviknuli, svladali njemački jezik, stekli prijatelje i vide ovdje brojne prednosti za život pa zasad ne razmišljaju o povratku.
Zanimljivo je da mu je i u novoj sredini pomoglo poznavanje romskog jezika i to onog koji se govori među Romima na sjeverozapadu Hrvatske, a riječ je o bajaškom, dijalektu starorumunjskog jezika. U mesnoj industriji, u kojoj su se oboje zaposlili, radi dosta radnika iz Rumunjske, dok je među poslovođama dosta Hrvata, tako da Dražen, osim što radi kao vozač električnog viljuškara, i tu ponovno ima ulogu prevoditelja.
No, prisjeća se kako je u školi u Ludbregu ponekad zbog svog porijekla i romskog jezika imao neugodnih iskustava, ali je imao i punu podršku svojih udomitelja.
- Mučilo me to na početku i u školi su me zezali, ali mi je teta Lidija uvijek govorila da se ne moram sramiti svog jezika. Puno mi je pomoglo i hrvanje, na koje me upisao striček Đuro. Tu sam mogao izbaciti svu negativnu energiju - kaže Dražen koji je i u Njemačkoj jedno vrijeme radio na poslovima u građevini gdje se susretao s ljudima iz Hrvatske i ponovno doživljavao neugodne stvari.
- Naši majstori bi me šikanirali. Čim bi čuli moje prezime, ti si za njih prekrižen. Zato sam se vratio u tvornicu. Nijemce to ne zanima, važno je samo da si dobar radnik - govori Dražen dodajući da je za sve što je dosad postigao u životu duboko zahvalan obitelji Jančić koji su mu i danas kao drugi roditelji jer su mu pružili ljubav i “odgojili ga kako treba”.
