Unatoč nezadovoljstvima putnika zbog smanjenja broja autobusnih linija, koja se osobito javljaju u vrijeme pandemije jer nema tolike potrebe za prijevoz učenika zbog nastave na daljinu, niti se vraća ono što je ukinuto, niti se prijevoznici mijenjaju zbog toga ili pritiska konkurencije. Štoviše, promjena koncesionara u autobusnom prijevozu na razinama županija nije bilo ni prije pandemije. Razlog tome je Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, koji je propisivao da su prilikom sklapanja ugovora o javnom prijevozu županijska tijela „dužna uvažiti stečena prava dolazilo prijevoznika, koji su obavljali prijevoz temeljem dozvola ili koncesija na dan stupanja na snagu“. Međutim, tako više neće biti. Ustavni sud je ukinuo navedenu zakonsku odredbu te je pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti tog zakona s Ustavom.
Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom spornog dijela Zakona o prijevozu u cestovnom prijevozu podnijeli su poduzeće Vincek d.o.o. iz Završja Podbelskog i Udruga hrvatskih autobusnih prijevoznika iz Varaždina, koje zastupa Krešimir Čumbrek zatim obrt Prijevoz putnika Marić iz Zagreba, koji zastupa vlasnik Vinko Marić i poduzeće Parona-Dugo Selo iz Oborova, koje zastupa direktorica Lidija Pajser.
Predlagatelji ocjene ustavnosti ukazivali su da je sporna zakonske odredba iz stavka 7. članka 33. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu „suprotna članku 49., stavak 2., prva rečenica Ustava Republike, u kojoj je navedeno da država jamči svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu“.
- Poduzetnici, koji se bave djelatnošću prijevoza putnika u cestovnom prometu i na dan stupanja na snagu toga Zakona (12. svibnja 2018. godine) nisu obavljali javni županijski linijski prijevoz temeljem dozvola ili temeljem koncesije, nemaju jednak pravni položaj u odnosu na poduzetnike koji su na taj dan obavljali javni županijski linijski prijevoz putnika temeljem dozvola ili koncesija jer se istim poduzetnicima po Zakonu priznaju stečena prava koja su nadležna županijska tijela dužna uvažiti pa navedena odredba dovodi do neravnopravnosti poduzetnika na tržištu županijskog javnog linijskog prijevoza u Republici Hrvatskoj, navodili su predlagatelji-
Posebno su ukazivali da se ugovor o prijevozu može sklopiti na rok od sedam godina.
- Iz navedene odredbe proizlazi da prijevoznici putnika koji na dan 12. svibnja 2018. godine nemaju dozvola ili koncesije za javni županijski linijski prijevoz, kao prvo, nemaju jednak pravni položaj u odnosu na poduzetnike koji iste dozvole ili koncesije imaju, a drugo da isti prijevoznici kroz period od sedam godina nemaju pristup tržištu županijskog javnog linijskog prijevoza, odnosno da će prijevoznici koji na navedeni datum imaju dozvole ili koncesije bez posebnog postupka ili uz postupak u kojemu će im se priznati stečena prava, samo nastaviti obavljati tu djelatnost, bez mogućnosti pristupa tržištu od strane drugih prijevoznika, ukazivali su predlagatelji.
Osporavanim zakonskim rješenjem su, kako su naglašavali, pogažene poduzetničke i tržišne slobode te načelo tržišnog natjecanja, a štiti prijevoznike putnika koji obnavljaju dozvole za javni linijski prijevoz putnika u županijskom javnom linijskom prijevozu već više od 30 godina, bez mogućnosti pristupa tržištu ostalim prijevoznicima.
Ministarstvo se, naravno, nije s tim složilo. U svojem očitovanju Ustavnom sudu navelo je da „odredba članka 33. stavka 7. Zakona ne pridonosi neravnopravnosti poduzetnika na tržištu županijskog javnog linijskog prijevoza putnika u Hrvatskoj“.
- Županijski prijevoz putnika može se obavljati na temelju dozvola ili na temelju koncesije samo do sklapanja ugovora o prijevozu kao javnoj usluzi sukladno Uredbi (EZ) br. 1370/2007 ili do sklapanja ugovora o integriranom prijevozu putnika, navelo je, uz ostalo, Ministarstvo.
Ukazano je i da zbog daljnjih negativnih demografskih trendova, a posebno završetkom školske nastave kada pada razina prijevozne ponude u županijskom prijevozu putnika, postoji „realna opasnost da pojedini slabije naseljeni krajevi i ruralna područja ostanu bez javnog prijevoza, što bi se spriječilo usvajanjem zakonskih odredbi o mikroprijevozu, koji kao novi zakonski institut nudi jedinicama lokalne samouprave mogućnost rješavanja pitanja javnog prijevoza putnika u uvjetima smanjene prijevozne potražnje, i to na način da jedinice lokalne samouprave sklapanjem ugovora i dogovorom modela financiranja takvog prijevoza osiguravaju minimum prijevozne ponude korištenjem osobnih automobila i minibusa."
Međutim, Ustavni sud je zaključio da se izostavlja postupak konkurentnog nadmetanja, dok se prema odredbama EU dopušta izravno sklapanje ugovora o prijevozu kao javnoj usluzi samo u dva slučaja: ako je prosječna godišnja vrijednost ugovora procijenjena na manje od 1.000.000 eura, odnosno ako se odnose na manje od 300.000 prevezenih kilometara usluga javnog prijevoza putnika godišnje, te u slučaju prekida usluga ili neposrednog rizika od nastanka takve situacije nadležno tijelo može poduzeti izvanrednu mjeru u obliku izravnog sklapanja ugovora.
- Stavljajući u odnos prigovore predlagatelja o nesuglasnosti s Ustavom članka 33. stavka 7. ZoPCP-a s navodima iz očitovanja resornog Ministarstva te navodima iz obrazloženja zakonskog prijedloga, Ustavni sud nije našao da bi iz njih bili razvidni ikakvi razlozi za uvođenje novog i u Uredbi EZ nepoznatog kriterija "stečenih prava". Ni iz čega od navedenog nije vidljivo objašnjenje točnog sadržaja pojma "stečenog prava" u danom kontekstu ugovaranja javnih usluga, stoji u odluci Ustavnog suda koji zaključuje da ako spornom odredbom doista „a priori eliminiraju iz tržišne utakmice pojedini kvalificirani gospodarski subjekti, tada je ta pravna norma u nesuglasnosti i s ustavnim jamstvom jednakosti položaja poduzetnika na tržištu“.
