Zvižduci su parali nebo nad Rujevicom. Hrvatska je u pretposljednjoj utakmici kvalifikacijskoga ciklusa osvojila mršav bod protiv Finske i bitno umanjila izglede za izravan plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiju. Jedna velika generacija hrvatskih nogometaša našla se na raskrižju.
Aktualni izbornik Ante Čačić morao je otići kao logičan slijed nepovoljnih rezultata, zbog kojih je ozbiljno došao u pitanje nastup na Mundijalu. Trebalo je naći nasljednika, a vremena je do prve iduće utakmice bilo premalo. Otprilike pola dana!?
Vatreni su, naime, već sutradan putovali za Kijev... I? Poslije nekoliko sati vijećanja glavni kandidat postao je Zlatko Dalić. Pitanje: Dala, jesi li spreman preuzeti reprezentaciju? Odgovor: Jesam!, objavio je portal Hrvatskog nogometnog saveza.
Kratko i jasno. Dalić ni u jednom trenutku nije dvoumio. Ne dobiva se svaki dan prilika voditi najbolju hrvatsku nogometnu momčad. Koliko god situacija bila neizvjesna.
“Svjestan sam situacije u kojoj se nalazimo, ali ničega se ne bojim, spreman sam na sve. Vjerujem u snagu ove reprezentacije”, istaknuo je Dalić koji je postao prvi, a vjerojatno i zadnji hrvatski izbornik predstavljen u zračnoj luci. Sve se, uostalom, odvijalo filmskom brzinom. Jedan telefonski poziv, nekoliko sekundi razmišljanja, brzinsko spremanje kofera i gas! Iz Splita izravno na Pleso. S tim menadžericom reprezentacije Ivom Olivari trebalo je u hodu usuglasiti neke tehničke detalje, a sve ostalo bilo je na Daliću...
“Znam da neće biti lako, jasno mi je da me očekuje težak posao. Međutim, ne bojim se izazova i ničim nisam opterećen”, govorio je tada novi izbornik koji je uoči kijevske premijere imao vremena samo za jedan nešto ozbiljniji trening.
A što kaže Dalić točno sedam godina poslije?
“Prošlo je sedam godina od mog dolaska u reprezentaciju. Nisam očekivao da će ovako dugo trajati, nisam očekivao da ću u sedam godina osvojiti tri medalje, da ću imati ovakve uspjehe. Raduje me što i dalje imam motiva i veselja doći na okupljanje, to je ono što mi je fascinantno. Voditi reprezentaciju je čast, obveza i ponos. Ovo je najljepši posao koji ću ikada raditi. Kad sam prihvatio ponudu, nisam očekivao da ću biti u reprezentaciji niti sedam mjeseci, kamoli sedam godina. Lijepi su trenuci iza nas, nadam se da će ih biti još. Imamo kvalitete opet napraviti velike rezultate”.
Kijev je u svakom slučaju bio prekretnica.
“Pamtit ću taj dan u Kijevu, to sigurno. Ponajviše zahvaljujući igračima koji su odigrali maestralnih 90 minuta i dokazali da su najbolji kada ispune sve što se od njih traži. Što sam im poslije utakmice rekao? Da ostanu džentlmeni, da ih ne obuzme euforija, da se ne osvrću na komentare i da ostanu gospoda”, rekao je Dalić poslije pobjede nad Ukrajinom, a onda se odredio prema svojoj (ne)izvjesnoj budućnosti među Vatrenima i rekao nešto što i dan danas “zvoni”:
“Ja bih za Hrvatsku došao bilo gdje pješice”!
Ostalo je, što bi se reklo, povijest. Ispada kao da je od prvog dana bilo zapisano... Kao da je jedna velika momčad morala proći bure i nevere prije negoli u Rusiji i Kataru, ali i Rotterdamu ostvari svoje dječačke snove. Kao da je morala podnijeti žrtvu da bi dočekala svoje zvjezdane trenutke.
A da je netko Zlatku Daliću to pričao u danima kad je prihvaćao izborničku funkciju, vjerojatno bi mu rekao da je lud. Ne zbog njegovih trenerskih vrlina i nedvojbene kvalitete hrvatske reprezentacije, već zbog okolnosti u kojima je zaslužio privilegiju rijetkih.
“Ne, nikad se nisam pitao “Hoću li moći?”... Iskreno, nisam imao ni vremena o tome razmišljati. S druge strane, bio sam maksimalno pozitivan, vjerovao sam u sebe i svoj rad, ali najviše sam vjerovao našim igračima, jer sam znao da oni to mogu. Nikad nisam razmišljao što će biti sa mnom i mogu li ja to, prihvatio sam izborničku funkciju, jer je to bio moj trenerski san. Hrvatska reprezentacija se ne odbija. Koliko god nije bilo jednostavno stati pred Modrića i Rakitića i reći im što moraju raditi na terenu... Bio sam “no name” trener, ali shvatio sam da prema njima moram imati drukčiji pristup. To su vrhunski profesionalci, ljudi koji fantastično igraju nogomet, nisam ja imao njima što objašnjavati kako da igraju. Međutim, znao sam da moram stvoriti grupu koja je spremna napraviti rezultat, trebalo nam je zajedništvo. Kad su igrači prepoznali da u njih vjerujem, da sam taj koji guram, koji sam pozitivan..., oni su to prihvatili i poslije bili čak i jači od mene u tom segmentu”.
Dalićev izbornički put nije u početku bio posut ružama, ali je, unatoč tome, uspio u nenaklonjenom ozračju preko noći postati omiljeni izbornik, čovjek iz naroda koji je s osmijehom na licu ostvario najveće uspjehe hrvatskog nogometa i sporta uopće.
Omiljen je i danas. Sedam godina poslije. A zašto? Jer ga uspjeh nije promijenio. Jer i danas poslije svake pobjede najveće zasluge pripiše igračima.
Jer i danas sedam godina poslije inauguracije s jednakom strašću dolazi na svako reprezentativno okupljanje. U njegovom slučaju: jedino tako ili nikako!, piše portal Hrvatskog nogometnog saveza.
