Preminuo je istaknuti varaždinski sportski djelatnik Dražen Ožeg. Rođen 18. listopada 1930. godine u Varaždinu bio je prvi fakultetski obrazovani profesor tjelesnog vježbanja u Varaždinu.
Završio je postdiplomski studij na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i specijalizirao metodiku tjelesnog odgoja i sportske škole na Karlovom univerzitetu u Pragu.
Govorio je pet svjetskih jezika, a uz dugogodišnju sportsku aktivnost, profesionalno je radio na varaždinskoj Gimnaziji (1955.-1963.), Pedagoškoj akademiji Čakovec (1963.-1995.) i Metalskom centru Varaždin (1973.-1975.).
Svojim profesionalnim pedagoškim djelovanjem osposobio je više od 350 nastavnika tjelesnog odgoja (do 1976. godine), te više od 1500 polaznika studija predškolskog odgoja i razredne nastave.
Na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu u dva je navrata bio direktor (pročelnik), i to od 1969. do 1973. i od 1988. do 1992. godine.
Aktivno se bavio atletikom, rukometom i skijanjem, zapažene rezultate ostvario je u višebojima (treći desetobojac u Jugoslaviji 1954. godine) i krosevima.
Sportsku aktivnost Dražen Ožeg započeo je gimnastikom i atletkom 1945. godine. Bili su to prvi krosevi i gimnastičke obveze u Varaždinu, a kao izraziti desetobojac, no i vrlo dobar trkač na 400, 800 1500 metara, te skakač motkom, vrlo brzo se opredijelio za atletsku aktivnost.
Međutim, sportska svestranost priključuje ga i rukometu, te je 1948. godine sa skupinom učenika Gimnazije osnovao Rukometni klub "Sloboda", čiji je ujedno bio i prvi kapetan. Tu je ostao sve do 1949. godine kada je napustio Varaždin zbog odlaska na studij.
Tijekom studentskih dana značajnije se priključio atletici i rukometu, gdje postaje i sudac tzv. savezne kategorije. Ipak, povratkom u Varaždin 1. rujna 1955. godine zauvijek ostaje vjeran atletici.
Nasljednik je uglednih trenerskih imena (Dragan Grims, Giordano Kumar, Josip "Pepi" Petrović), koji varaždinskoj "Slobodi" svojim radom daruje hrvatskih reprezentativaca, odnosno s njima 111 hrvatskih rekorda u raznim kategorijama.
To govori o vrhunskom stručnjaku, kao i imena Đurđe Borovec, Zdravke Komes, Mire Kanižaj, Dominike Burger, Dijane Sokač, Matilde Orsag, Viktorije Florijan, Ivana Pavličevića, Zlatka Bezjaka, Željka Knapića, Marinka Šipoša, Damira Oreškog, Petra Korice i drugih.
Teško se mogu svi nabrojiti, a kamoli uz to i isticati njihove vrhunske atletske domete. To je potvrđivano i pozivom za trenera hrvatske i jugoslavenske reprezentacije od 1957. do 1982. godine, međutim uza sve to bio je svestrani atletski djelatnik: organizator, međunarodni sudac (prvenstvo Europe 1962., Mediteranske igre 1979., Univerzijada 1987. itd.), te direktor niza natjecanja, dakako sa sjajnim Juniorskim prvenstvom Europe - JUPEA '89, održanim u Varaždinu.
Na poziv ostalih sportova, posebno rukometa i nogometa, rado je pomagao i na uslugu stavljao svoje vrhunsko znanje.
Tako su s njim rukometaši "Slobode" od 1960. do 1962. godine zabilježili svoj najznačajniji uspjeh - ulazak u Prvu ligu, a nogometašima "Varteksa" i njihovom treneru Krešimiru Pukšecu pomagao je u tjelesnoj pripremi za polufinale (Hajduk) i finale (Vardar) Kupa Jugoslavije 1961. godine.
Za svoju izuzetnu sportsku aktivnost bio je nagrađivan brojnim priznanjima, od gradske do državne razine.
