Sva sreća da čelnici Europske pučke stranke neće ovaj tjedan održati nikakav svoj skup u Saboru, kao što se najavljivalo, a pogotovo jer su postojale najave da će tu biti nazočan i srbijanski predsjednik.
Naravno, Aleksandar Vučić, čelnik Srpske napredne stranke, koja se “ponosi pripadnošću obitelji europskih pučkih stranaka”. Posebno je dobro da je sam Vučić odustao od puta u Zagreb u vrijeme prisjećanja na tragedije koje su tijekom domovinskog rata zadesile Škabrnju i Vukovar, koji su hrabro branili i varaždinski branitelji, posebice policajci, ali ipak su ostavljeni na milost i nemilost četnika i JNA. Na sramotu svih nas i svijeta.
Naravno da treba biti okrenut budućnosti i razvijati dobrosusjedske odnose, nesumnjivo i sa Srbijom. Međutim, ne pod svaku cijenu i baš sa svakim njezinim predstavnikom. Kako, naime, imati uistinu prijateljske odnose s nekim tko nije spreman ni 30 godina nakon rata ispričati se za ratne strahote koje su proživljavali mnogi u Hrvatskoj te objasniti barem gdje su tijela stotine nestalih branitelja, ali i civila pa i bolesnika, koji su u ovo vrijeme 1991. odvedeni nakon okupacije Vukovara u nepoznato, nakon čega im se gubi svaki trag?
Kako imati uistinu dobre odnose s nekim tko ne da nije digao glas protiv razaranja ili barem šutio, nego je došao na hrvatska okupirana područja kao član Šešeljevih radikala te 1995. održao ratnohuškački govor u kojem je poručio da okupirani dijelovi nikad neće biti dio Hrvatske, već Velike Srbije!? Usprkos svemu tome, Vučić je i kao srbijanski predsjednik bio u Hrvatskoj jer mu se iz tko zna kojih razloga prešlo preko spomenutog i još puno toga, ali on se ipak ne kaje niti staje.
Tako je, primjerice, nedavno poručio da „Hrvati izigravaju žrtve“ ta da „Srbi neće dopustiti da ih Hrvati i Bošnjaci nazivaju agresorima“, kao da srbijanska vlast, odnosno tamošnja komunistička partija nije odgovorna za ratna razaranja u RH i BiH, nego su građani potonjih zemalja sami napadali…
Kako bi prikrio svoju sramotnu ratnohuškačku epizodu, Vučić često ukazuje na Jasenovac i druga žalosna događanja iz drugog svjetskog rata, koja su za svaku osudu i nemaju veze ni s jednim živućim Hrvatom, dok on i njegovi istomišljenici itekako imaju veze s ratnim stradanjima tijekom domovinskog rata.
Uzme li se sve to u obzir, zar nisu u pravu oni koji su govorili da je „stravično” to što bi u Sabor mogao doći Vučić? Zar uistinu ne bi bila teška sramota da Vučić opet pohodi Hrvatsku, i to baš u ovo vrijeme prisjećanja na žrtve domovinskog rata? Zar uistinu nije sreća što se to nije dogodilo te otvorilo nove polemike i svađe, koje bi opet u drugi plan stavile aktualne izazove pred kojima se nalazimo?
