Centar Kovačić iz Ludbrega po mnogo čemu je specifična tvrtka. Obiteljski biznis još je prije 60-ak godina pokrenuo otac Ivan Kovačić, da bi ga prije dvadesetak godina preuzeo sin Zoran. I dok je otac bio fokusiran na automehaničarsku djelatnost s proizvodnjom traktorskih prikolica (na što se kasnije nadovezao i tehnički pregled vozila), sin je uveo novu djelatnost, print velikog formata.
Tako da su danas glavne djelatnosti firme tehnički pregled vozila, s nedavno otvorenom autoškolom, i XXL Print. O poslovanju tvrtke razgovarali smo sa Zoranom Kovačićem koji nam je na vrlo osebujan način opisao način funkcioniranja tvrtke i na čemu zasnivaju svoju filozofiju poslovanja.
- U jednom smo trenutku otišli dosta široko, ušli smo u razne investicije, što je bila tendencija mnogih firmi nastalih početkom samostalne države i onda smo krenuli u sažimanje, tako da smo se sveli na današnji “core business” - govori nam Zoran Kovačić.
Prekretnica
Jednu stanicu za tehnički pregled vozila imaju u Ludbregu, a drugu u Koprivnici, koju vode u suradnji s Croatia osiguranjem. Također su, gotovo slučajno, krenuli u izradu reklama, prvo za sebe pa za svoje poslovne partnere, da bi to preraslo u ozbiljan posao. Također su u sklopu stanice za tehnički pregled vozila početkom godine otvorili autoškolu s idejom da u Ludbregu imaju ustanovu koja je vezana za sigurnost prometa na cestama.
- Filozofija cijele firme svodi se na to da ulažemo onoliko koliko zaradimo, bez kredita, i kao tvrtka nismo se nikada zaduživali. Tako je otac počeo poslovati i toga smo se držali do danas. U nekom se trenutku vrlo lako pomamiti i krenuti jako brzo naprijed, a kad jednom dođete na dvoznamenkasti rast, onda je problem to kadrovski popratiti. Zato smo i otvorili ured u Zagrebu kako bismo lakše došli do kadra, a i 80 posto printa radimo za zagrebačko tržište. Ludbreg je na dobroj poziciji, između Varaždina i Koprivnice, odakle nam također dolazi dobar dio kadra. Ova je regija puno dobila sa Sveučilištem Sjever, jer moja je cijela generacija studirala u Zagrebu i gotovo su svi ostali u Zagrebu - govori nam ludbreški poduzetnik, koji je po struci profesor filozofije i indologije.
Iako njegova obrazovna podloga nema izravne veze s poslom tvrtke, kako ističe otac Ivan, ona mu je dala “širinu” i određena znanja koju prethodne generacije nisu imale, a koje su itekako potrebne u današnjim vremenima stalnih promjena. Iako je imao priliku ostati u Zagrebu i raditi na fakultetu kao asistent, na kraju je odlučio vratiti se u rodni grad i nastaviti voditi obiteljski posao. Kako nam tumači, u fokusu mu je prvenstveno bilo kako osigurati stabilnost poslovanja i međusobnih odnosa u tvrtki, a ne rast po svaku cijenu, što se ponekad kosi s glavnim kapitalističkim standardima.
- Prije tri godine došli smo do prekretnice na kojoj smo morali odlučiti hoćemo li preuzeti još posla i ići u rast ili odustati od novih, velikih poslova. To je ozbiljna, sentimentalna, ali i ekonomska odluka, jer o njoj ovise ljudi. Dio te odluke bazirao se na tome da ne uzimamo masovne poslove koji zahtijevaju zapošljavanja novih ljudi, ali uz minimalne plaće, nego da imamo klijente koji će moći platiti kvalitetan proizvod i da time osiguramo bolje plaće za svoje zaposlenike - kaže naš sugovornik koji kao poduzetnik otvoreno kaže da plaće u Hrvatskoj moraju rasti.
- Osim toga, sustav s manje ljudi je prilagodljiviji i stabilniji za naše hrvatske prilike nego veliki sustavi od 200 i više zaposlenih. Imamo primjere onih koji su imali velik i brzi rast, ali su se isto tako brzo urušili u nekim nepovoljnijim okolnostima. Mi smo našli svoje niše i mislim da u njima više nećemo rasti jer je print vrsta posla u kojem treba jako brzo reagirati. Radimo za velike korporacije poput pivovara i osiguravajućih kuća. Orijentirali smo se na specifične poslove, a riječ je o malim količinama printa velikog formata koje se rade po narudžbi, svaki je posao unikatan i svakom se poslu treba posvetiti. Naši su glavni ljudi key accounti koji komuniciraju s klijentima i da bi sustav funkcionirao moramo svi blisko surađivati. Tu se razvijaju poslovni, ali i osobni odnosi, emotivno doživljavamo svaki projekt, i zato nam klijenti ostaju. U toj komunikaciji ne smije biti puno šumova jer to dovodi do troškova i nezadovoljnih klijenata. Našli smo neki balans da dovoljno zarađujemo, imamo dovoljan broj zaposlenih i da su naši klijenti zadovoljni. Takav pristup poslu ujedno omogućuje da se i ponešto smanji stres u firmi, što onda rezultira time da ljudi ostaju - opisuje na koji način rukovodi firmom koja zapošljava oko 60 ljudi, među kojima je veliki broj inženjera prometa, grafičara i drugih VSS struka.
Podjela posla
- Imamo dosta različitih profila ljudi i svako je od njih kompatibilan s nekim našim klijentom. Obično kad netko novi dođe, treba mu pola godine za osposobljavanje, a nakon godinu dana može raditi neovisno. Prilikom zapošljavanja rijetko sam odlučujem o novim zaposlenicima. Obično to prepuštam timu unutar firme jer će nova osoba s njima raditi i oni time preuzimaju odgovornost za izbor novih zaposlenika. Većina tekućih projekata u firmi funkcionira bez mene. Moj je posao ugovaranje novih poslova, riješavanje kriznih situacija i moduliranje cijelog sustava i uz to ne bih mogao dobro pratiti sve tekuće projekte - opisuje kako su posložene stvari iznutra.
S druge strane, ističe da je u firmi prošao sve sustave, završio srednju školu za automehaničara, ima licencu za operatera na mašini te je radio kao voditelj stanice za tehnički pregled.
- Znam kako posao funkcionira na terenu i na taj način ne mogu od ljudi tražiti ono što je nemoguće niti slušati opravdanja koja nisu suvisla. Zadovoljan sam jer imam ljude kojima vjerujem i koji vjeruju meni i želja mi je da se ljudi u firmi osjećaju dobro i da je svima stalo do firme. Vjerujem da su svi koji su dio tog mentalnog sklopa ovdje ostali. Nekad imamo žustre rasprave, ali pokušavam dosta demokratski funkcionirati i ne stavljati sebe u poziciju da u svakoj situaciji moram imati zadnju riječ. Dobar dio firmi u Hrvatskoj ima problem koji smo mi polako riješili, a to je struktura odlučivanja. Nije dobro da se sve svodi na pojedince, nego da se svi mogu međusobno zamijeniti. Osim toga, najveći šok za obiteljske firme je generacijska tranzicijska, a mi smo to na sreću prošli uspješno. Odluka da se vratim iz Zagreba i nastavim posao bila je moja i tu slobodu izbora želim prepustiti sutra i svojoj djeci. Da bih to mogao, moram imati stabilan sustav koji ne ovisi o jednome čovjeku i ne mora nužno na čelu imati nekoga iz obitelji - opisuje nam na koji način gleda na budućnost obiteljskog posla ističući da je važno da svaka generacija obiteljskom poslu da svoj pečat.
Kriza kao prilika za investicije
- Otkad znam za sebe na ovim je prostorima neka kriza. Preživjeli smo građevinsku krizu i nismo se preinvestirali. Kad je kriza u proizvodnom dijelu privrede, obično je to dobro razdoblje za investicije. Imate li kapital, kriza je prilika jer ćete tada najlakše doći do najboljih ljudi, kvalitetnih nekretnina i strojeva, što će se kapitalizirati nakon izlaska iz krize, i to je dio prirodnog procesa u ovom sustavu - objašnjava naš sugovornik svoja iskustva i gledanja na krizu u gospodarstvu.
“Ego može biti zeznuta stvar”
S obzirom na svoj “filozofski background” Zoran Kovačić nije tipični hrvatski menadžer, ali zato vrlo otvoreno govori o temama koje nisu tipične za poslovnjake.
- Obično izgledam neuklopljen, ali su me prihvatili. Najvažnije je da dođete do toga da se ne podcijenjujete, ali ni da se ne precjenjujete, tj. da imate realnu sliku o sebi i normalne odnose s ljudima u firmi. Ego je dosta zeznuta stvar, posebice ako imate novce. Danas sam vrlo komotan s ovim što radim jer mislim da je to ispravno, iz moje subjektivne perspektive - dotiče se i nekih osobnih razmišljanja, dok za odnos s ocem kaže da je najbolje što mu je otac omogućio to da krivo uloži novac.
- U tom slučaju, da niste realizirali projekt koji je propao, uvijek biste mislili da je to bila dobra ideja. Svaki poslovni čovjek, koji ne želi stvarati lažnu sliku o sebi, svodi se na to da ima više uspješnih nego neuspješnih projekata. I propali projekt je dio posla, sve dok ste svjesni da je to bio neuspjeh i da ga ne pokušavate prikazati kao uspjeh, pa koliko god da vas košta - zaključuje naš sugovornik.
