Senka Bulić, nakon bogatog iskustva u kazalištu, početkom 2022. godine postala je intendantica HNK u Varaždinu. Povodom druge obljetnice njezinog vođenja varaždinske kazališne kuće, zamolili smo je za osvrt na aktualnu i prethodnu kazališnu sezonu, koje ne zaobilaze ni nagrade ni publika, kao i da približi kao je to do toga došlo, odnosno što sve stoji iza onog što rado gledamo.
Sjajan ansambl
- Prva sezona nam je bila jako uspješna zato što smo u kratkom vremenu počeli s realizacijom programa, i to nakon završetka pandemije, kad je trebalo zaista pronaći načine povratka publike u kazalište. Kad sam se upoznala s ansamblom i kazalištem, potvrdio mi se koncept da moram raditi velike projekte s važnim i kreativnim redateljima i autorskim ekipama. Varaždinski ansambl je sjajan i može nositi veliki repertoar. Taj smjer sam nastavila i u idućoj godini. Kazalište je posjećeno, stvorili smo interes među građanima, čekaju nas još tri premijere do kraja sezone. Ponosna sam na činjenicu da je varaždinsko kazalište bilo mjesto praizvedbi novih tekstova, Slučaja vlastite pogibelji Kristiana Novaka, Režima iscjeljenja Tanje Šljivar, Šapata duše Tamare Kučinović i Kisele krvi Ivone Marciuš.
Jeste li očekivali ove uspjehe, nagrade i posjećenost? Kako i čime danas privući posjetitelje u kazalište kraj bogate ponude raznih televizijskih i drugih sadržaja?
Predložila sam ambiciozan program i, naravno, da sam htjela da uspije, ali nikad ne možete znate kakva će predstava biti, na koji način će se događati kreativni proces i kakva će biti recepcija publike. Nema formule za uspjeh u kazalištu, niz okolnosti se mora povezati da se dogode značajne i pamtljive predstave. Kazalište opstaje i u okolnostima u kojima postoje i drugi mediji, koji su im lako dostupni. Baš danas ljudi žele autentična iskustva, zato i dalje posjećuju kazalište jer to mjesto koje im može ponuditi neke odgovore u živoj interakciji.
Repertoar koji otvara pitanja
Što dovodi do uspješne sezone? Čime to intendant doprinosi ili ne doprinosi uspjehu? Što vas vodi kod odabira programa, angažmana redatelja, glumaca....
Intendant mora voditi računa o brojnim aspektima, o autorima za koje vjeruje da mogu izazvati interes, uzbudljiv kazališni život. Mora prepoznati potencijale svog ansambla, a glumci varaždinskog HNK su zbilja sjajni i mogu nositi veliki repertoar, u rasponu od klasičnog repertoara, suvremenih autora, eksperimentalnih, hibridnih formi. Intendant je odgovoran za način na koji želi pozicionirati kazalište, kao mjesto rizika, kreacije, uzbuđenja ili ga može voditi rutinski, bez ambicije i osjećanja grada u kojem radi.
Vi sigurno niste rutiner, no što preferirate, što vas vodi u radu?
Zanima me repertoar koji otvara pitanja, koji želi razumjeti naše današnje interese, probleme. Živimo u vrlo nesigurnom vremenu, koje traži odgovore. Sve više posežemo za klasicima i suvremenim piscima, koji nas mogu suočiti s vlastitim problemima, dilemama... Potrebni su nam veliki autori, istinska iskustva.
I prilikom dolaska u Varaždin naglašavali ste da želite kazalište koje korespondira sa sadašnjosti i to ste i ostvarili. No, kako se u to uklapa Shakespeare i njega San ivanjske noći? Unatoč zgodnim redateljskim rješenjima i glumi pa i nagradi, nije li tako djelo ipak danas malo izvan vremena?
San Ivanjske noći je itekako potrebno djelo. On nas baš u odnosu na specifičnosti vremena u kojem živimo podsjeća na mnoga pitanja. Recimo o našem odnosu prema realnosti od koje se sklanjamo u snove. Mi se bavimo onim što nas muči, ali i našim kapacitetima za mogućnost imaginacije, za bijeg u drugačije. Zbog toga je Shakespeare aktualan, ako ga radimo iz današnje pozicije. U tom smislu je i jako političan.
Publika voli kazalište
Kako vam je zapravo u Varaždinu? Mentalitet? Publika? Vidite li možda potencijala u varaždinskim autorima za predstavu?
Sretna sam što Varaždin ima publiku koja u velikom broju posjećuje kazalište, koju zanima kultura. To je očito dio identiteta grada. Uostalom, kazalište je i izgrađeno zahvaljujući inicijativi i novcu građana da dobiju svoje umjetničko mjesto. U mnoge predstave su uključeni varaždinski umjetnici u dramskom i u glazbenom programu. Od polaznika Kazališnog studija mladih, varaždinskih glazbenika, plesača... Suradnje će se proširivati, naravno, ovisno o repertoarnim potrebama.
Unatoč posjećenosti, mogu li danas kazališta funkcionirati bez proračunskih sredstava, a da se opet ne spuste na razinu šaljivih doskočica? Očekujete li ili već imamo za to dobra zakonska rješenja, odnosno kakvo bi trebalo biti?
Kazališta ne mogu funkcionirati bez proračunskih sredstava. Uopće kultura i obrazovanje ni ne smiju biti prepušteni tržištu. To ne znači da se u upravljanju kazalištima treba zanemariti vlastiti prihod i svi načini privlačenja financijera. To je složen mehanizam koji može funkcionirati jedino uz potporu jer se radi o vrijednosti obrazovanja, stvaranju odnosa građanina prema umjetnosti, nasljeđu, kreativnosti.
Grad i HNK
Neki vele da nema grada u punom smislu bez kazališta... Kako kazalište i čime vraća uloženo svojoj sredini? Kakva bi publika trebala biti nakon predstave da bi rekla da ste zadovoljni?
Bitno je da nisu ravnodušni. Da ih je u glumačkoj igri, vizualnosti, temi kojom se predstava bavi nešto zaintrigiralo, da im se proširio prostor razmišljanja. Ne mora postojati jednoglasan stav oko kazališta. Ne percipiramo svi jednako ono što gledamo niti nam svaka estetika mora biti bliska. Ali potrebno je što više gledati da bi se stvorile gledateljske kompetencije, da bi mogli uspoređivati i povećavati kriterije i očekivanja.
Može li, s jedne strane, kazališta biti na proračunu a istovremeno širiti horizonte, biti kritična pa i prema vlasti, prema strukturama, društvenoj stvarnosti? Je li to potrebno uopće?
Kazalište postavlja pitanja koja mogu biti neugodna, a tiču se i naše političke i društvene stvarnosti. To se radi već i odabirom naslova. U Novakom tekstu se govori o represivnom aparatu, obrazovnim institucijama, obitelji. Majka Hrabrost se bavi apsurdom rata, a živimo u vremenu velikog rata u Europi i rastu militarističkih tendencija u svijetu. Mnoge naše predstave tematiziraju naše problematične točke.
Glumci i kazalište
Kako rješavate konflikte? Motivirate kolege? Zadržavate radnu atmosferu? Kako se kreću plaće glumaca? Ovise li o broju predstava i nagradama ili…
Kazalište je živi organizam, postoje i razilaženja, ali su ona dio kreativnog procesa. Pokušavam svojim programom motivirati suradnike, stvoriti osjećaj da rade u važnom programu koji postaje relevantan na više nivoa. Plaće zaposlenika su određene odlukama osnivača, tako da se na to ne može utjecati unutar ustanove.
I vi ste bila glumica, čini mi se oko dva desetljeća. Zatim ste utemeljila Scenu Gorica, vodili dramu Splitskog ljeta pa svoj hotel Bulić… Kada ste i zašto osjetila da je vrijeme za promjene u karijeri?
Iduće godine obilježavam četrdeset godina rada u kazalištu. Čitavu svoju karijeru sam se bavila i glumačkim, redateljskim i producentskim poslom. Imala sam želju stvarati iz različitih pozicija, zato sam se odlučila i za vođenje kazališta u Varaždinu. Bila sam jako zaposlena i na nezavisnoj sceni. Promjene uvjeta rada ne utječu na moju motivaciju.
Koliko vam angažman u i oko kazališta uzima vremena te ostaje li vam prostora i za druge stvari te za što?
Angažman na čelu kazališta je jako intenzivan i traži punu posvećenost. Zbog toga nemam puno slobodnog vremena. Ono malo za što se uspijem izboriti provedem s prijateljima, na nekom kraćem putovanju. Na ovakav ritam, međutim, bila sam spremna jer znam da drugačiji odnos prema radu ne dovodi do rezultata.
