Mirotvorac

Dobar sam u mirenju. Dvije bakice posvađale su se oko zadnjeg karfiola na tržnici. Rekao sam im da to u njihovim godinama stvara plinove i da je najbolje da ga daju meni. Odmah su se složile. Drugi put su se klinci u kvartu posvađali oko zabijenog gola. Uzeo sam im loptu. Muškarci u kafani posvađali su se oko plaćanja računa. Popio sam im sve pivo.

Glas se brzo pronio pa su mi dali aktovku i kravatu. Odijelo. Posjeli me u ured. Sada primam stranke od osam do tri. Ozbiljna gospoda dolazi kod mene. Namrštenih čupavih obrva, zaobljenih trbuha, mesnatih prstiju i čvrstog stiska ruke. Muče ih novčani problemi. Ja znam što treba napraviti. Oni prepisuju novce na mene. Padaju na koljena u transu i izjavljuju mi ljubav. Spasio sam ih. Tako sam ja sve bogatiji, a oni sve sretniji.

Toliko dobro mi je išlo da sam uskoro izgubio sve klijente. Šef me zvao. Mislio sam da ću dobiti otkaz, ali mi je rekao da sam unaprijeđen, i to na njegovo mjesto. Tako sam postao ravnatelj, a ubrzo i vlasnik najunosnije tvrtke za „consulting“ u zemlji. Nisam znao kamo s tolikim novcima.

Bio sam toliko uspješan u rješavanju sporova da me i predsjednik zamolio za savjet. Žalio mi se kako ne može spavati. Muči ga čir. Narod ga optužuje da je nesposoban. Viču da će mu izje*ati ženu. Prijete da će ga ubiti. Rekao sam mu da mi proda narod i da će njegove brige nestati. Poslušao me i sad se on i gospođa predsjednica oporavljaju od šoka u svojoj novoj vili na Sejšelima.

Organizirao sam sastanak s narodom ispred moje, sad već bivše, tvrtke za „consulting“. Nisam imao novca ni za binu. Popeo sam se na klupicu i slušao što ljudi imaju za reći. Žalili su se da nemaju posla. Rekao sam im da je to super jer se mogu odmoriti. Pitali su me kako će onda zarađivati. Rekao sam im da neće. Počeli su prosvjedovati da neće imati što jesti. Rekao sam im da je to istina. Znali su da nemam ženu pa su prijetili da će mene izje*ati do smrti. Odgovorio sam im da previše pričaju o je*anju, a premalo ga prakticiraju. Nek' se je*u međusobno, rekao sam na kraju i pokazao im fakića. Uz osmijeh. Naravno.

Zavladala je tišina. Gledali su me zapanjenih zajapurenih lica. Čudna napetost provlačila se među ljudima. Osjetio sam naglu slabost u koljenima. Uzbudila me. Čuo sam najednom pucanje gumba. Neka žena svukla je košulju i bijesno se bacila na muškarca do sebe. Ostali su, prateći njen primjer, počeli činiti isto. Karirane i prugaste košulje, vunene majice, majice s kapuljačama, strukirane traperice, šlampave džeparice, uske minice, grudnjaci, najlonke, sportske čarape, tange i bokserice letjele su naokolo. Ljudi su odbacivali sve sa sebe. Ostali su na kraju bez ičega. Vodili su ljubav. Divlje. Samo oni. Ostali su jedni drugima.

Kad su završili, nakon puno dana, zemlju je prekrila šuma i zavladao je potpuni mir. Niklo je drveće gustih tamnozelenih krošnji prepuno slasnih šumskih plodova. Potoci i rijeke slijevali su se u silovitim bijelim mlazovima ulicama. Ljudi nisu više osjećali glad.

Bivši predsjednik me je u međuvremenu, ne znajući što se događa u njegovoj nekadašnjoj zemlji, nahvalio svjetskim vladarima. Ne mislim na predsjednike, nego stvarne vladare. One iza kulisa. Koji se skrivaju iza čudnih imena, okultnih obreda i iluminatskih znakova. Žive onkraj naše stvarnosti.

Uskoro sam dobio poziv na njihov sastanak kako bi saslušali moj slučaj. Uveli su me u sobu prepunu zapaljenih svijeća. Nisam im vidio lica. Nosili su kukuljice i voštane maske. Pokazali su mi da stanem u centar kruga koji su formirali svojim tijelima. Jedan od njih rekao mi je sasvim ljubazno da počnem. Pričao sam strastveno o odricanju i povratku ljudima. Slušali su me pozorno i na kraju zapljeskali. Odjek njihova pljeska omamio me. Kao da su me šamarali. Željeli su odmah vidjeti moju zemlju. Odvukli su me u neku garažu prepunu Mercedesa. Mutilo mi se pred očima. Noge su mi se vukle po podu.

Bacili su me na jedan od Mercedesa...

Kad sam se probudio, sve je blještalo. Urastao sam u prednji dio haube kao znak uspjelog eksperimenta. Gutali smo cestu. Shvatio sam da smo pred ulaskom u moju zemlju. Šuma je nestala. Izrasli su golemi kameni blokovi. Nudističku hipi komunu zamijenili su odjeveni ljudi koji zabrinuto koračaju prema budućnosti. Svako toliko netko bi pogledao sa zgražanjem u mojem pravcu. Vikao sam, ali ljudi se nisu obazirali.

Vozili su me tako svezanog za haubu kroz cijeli grad i napokon parkirali pred mojom bivšom tvrtkom, gdje su me izložili na prodaju.

Vladimir Papić

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.