Da je učenje cjeloživotni proces koji nikada ne staje svojim primjerom najbolje dokazuje Andreja Sedlar, odgojiteljica iz Dječjeg vrtića Varaždin. Teta Deja, kako ju zovu njezini vrtićki Leptirići, našla se u ulozi promotorice Erasmus projekata u filmu kojeg je režirao Robert Knjaz, a njezin životni put je sve samo ne – uobičajen.
Nema toga što nije radila. Prvo je šivala, zatim je radila u cvjećari, pa kao portirka, malo je trgovala vrijednosnicama, a onda u 35-oj godini upisala fakultet, diplomirala, upisala postdiplomski studij i postala sveučilišna specijalistica vođenja i upravljanja odgojno-obrazovnom ustanovom. Promotorica je Erasmus projekata i eTwinning ambasadorica koja odgojitelje diljem Hrvatske kroz radionice educira kako povezati pedagoški rad s eTwinning projektima i Erasmusom općenito.
- Zadnju diplomu sam stekla prošle godine kada sam završila postdiplomski studij u Zadru i stekla zvanje sveučilišne specijalistice. Dakle, obrazovala sam se formalno do prošle godine, a sada mi je 58 godina – kroz smijeh otkriva naša sugovornica.
Kad si mlad i imaš 18 godina, teško je, kaže, odlučiti što ćeš raditi.
- Kod mene je izbor tako pao na šivanje. Tri godine sam kao šivačica radila u jednoj tvornici, ali onda sam shvatila da mi to i nije nekakva pobjeda, pa sam silom prilika počela raditi svašta. Radila sam u cvjećari, peglala sam rublje, prala prozore po kućama, prodavala sladoled na moru, a onda sam se zaposlila kako portirka u jednoj tvrtki koja se bavila prodajom vrijednosnica. Međutim, tržište vrijednosnica je doživjelo krizu i 1997. godine sam ostala bez posla. Znala sam godinu dana ranije da će se to dogoditi i još tada sam razmišljala čime bih se mogla baviti u životu. Bila sam tada već roditelj i shvatila da se u toj ulozi jako dobro osjećam i onda sam 1998. godine upisala višu Pedagošku školu u Čakovcu. Imala sam tada 35 godina. Svi su mi se čudili kako s 35 godina idem studirati i dapače mnogi su me i odgovarali. Međutim, nisam odustala od svog nauma: 2000. godine sam diplomirala i počela raditi u vrtiću Varaždin, gdje radim i danas – doznali smo od simpatične odgojiteljice koja ni tu – nije stala.
Devet godina kasnije, kada je uveden, upisala je diplomski studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u Rijeci, a nakon što je stekla zvanje magistre, upisala je postdiplomski studij u Zadru.
- Svaki petak, nakon posla, putovala sam, prvo dvije i pol godine u Rijeku, a nakon toga godinu i pol u Zadar. Netko možda misli kako je u tim godinama teško putovati. I u pravu je. Nije lako, ali motivacija da nešto novo naučiš je bila jača od svega – ispričala je odgojiteljica iz vrtića u Aleji, a onda se i prisjetila prvog predavanja i sukoba generacija.
- Kad sam ušla u učionicu, pola studenata je ustalo jer su mislili da sam profesorica. Onda sam se sjela u petu klupu, da se malo sakrijem jer sam i sama osjećala da sam prestara za studij. Međutim, vrlo brzo sam sjedala u prvu klupu. To sada možete interpretirati na način da sam stara i slabo čujem, ali ja ću reći da je to bilo zato jer mi je porasla motivacija. Doista sam uživala u studiranju – otkrila je i priznala da joj je najteže bilo, nakon velikog razdoblja, ponovno sjesti za knjigu i učiti.
- Imate osjećaj kao da nećete moći ništa zapamtiti i da ćete svoj mozak ponovno morati dobro "zagrijati”. No, s učenjem nisam imala nikakvih problema – priznala je.
Na pitanje kako je pronašla vremena za učenje uz obitelj i posao, ostala je zbunjena.
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
