„ZRIN – svjedoci komunističkog zločina“ naziv je knjige Damira Borovčaka, publicista i promicatelja istine o stradanju Hrvata, čije je predstavljanje u dvorani novomarofskoj Kulturnog centra „Ivan Rabuzin“ priredila je Sisačka biskupija i Zaklada za izgradnju župne Crkve Našašća sv. Križa u Zrinu.
Nakon pozdravnog govora domaćina, novomarofskog gradonačelnika Siniše Jenkača, koji je već u nekoliko navrata bio domaćin sličnih događanja u Novom Marofu, o knjizi su govorili sisački biskup mons. Vlado Košić, ravnatelj Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu mons. Marko Cvitkušić, predsjednik Odbora za izgradnju crkve u Zrinu Matija Petanjak te autor i urednik knjige Damir Borovčak.
Nakon što je ukazao da Sisačka biskupija danas ima 63 župe, a u vrijeme njegova dolaska na čelo te biskupije prije sedam godina imala je 58 župa, mons. Košić posebno je nadahnuto govorio o Župi Zrin, koja je danas jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog župljanina. Zrinu, koji je i dan danas „zabranjeni toponim“, kao ne postoji, kao da nikada nije niti postojalo to mjesto, nije spomenut niti prošle, jubilarne godine Nikole Šubića Zrinskog Sigetskog, koji se u tom mjestu rodio.
A što o Zrinu govore povijesni podatci zorno prikazani u knjizi Damira Borovčaka: ZRIN – svjedoci komunističkog zločina? Zrin je naselje u Hrvatskoj u Sisačko-moslavačkoj županiji, Općina Dvor. Zrin se nalazi na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore.Nekada je Zrin bio središte hrvatskih plemića i banova Šubića po čemu su kasnije i prozvani Zrinski. Ruševine utvrda i dvoraca još i danas pobuđuju divljenje i moć slavne Hrvatske plemenite obitelji.
Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao oko 850 stanovnika Hrvata u 143 obitelji. Partizanski zločin u Zrinu označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog. U Zrinu tada nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH. Danas tu ne živi više nitko od Hrvata.
Po riječima krčkog biskupa Ivice Petanjka, čiji su predci rodom iz ovog sela, tijekom rata Zrin su više puta opsjedali partizani iz okolnih mjesta koja su naseljena - kako se kaže u tom kraju - "Vlasima". Partizani su napali 9. rujna 1943. godine i spalili Zrin do temelja. Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata poginulo je ili ubijeno 213 stanovnika Zrina. Tog 9. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu Našašća sv. Križa spalili, a trećinu žitelja pobili.
Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana, a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto - slično kao što se dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista - sve do danas - niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoje obiteljski posjed.
Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim - i sličnim - zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.
Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.
Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.
Mons. Marko Cvitkušić, ravnatelj Zaklade za izgradnju crkve u Zrinu i Matija Petanjak, predsjednik Odbora za izgradnju crkve u Zrinu (također podrijetlom Zrinjanin, brat krčkog biskupa mons. Ivice Petanjka), detaljno su posjetitelje upoznali s radom Zaklade i tijeku radova.
Danas se obnavlja rimokatolička župna crkva i utvrda Zrinskih. No, Hrvatima je zabranjen povratak u mjesto.
Sisačka biskupija 2013. je godine naručila arheološka istraživanja na mjestu gdje je bila crkva Našašća sv. Križa. Otkriveno je da se ispod nje nalaze ostatci još starije gotičke crkve iz 14. stoljeća. Tad su nađeni i ostatci ispremještanih ljudskih kostiju, za koje je utvrđeno da su iz drugoga svjetskog rata.
Obnova hrvatske baštine u Zrinu ide iznimno sporo ili nikako. Pomaci u obnovi na utvrdi i crkvi sv. Magdalene iz godine u godinu su doista sramotno spori. Mise za pobijene u ovom zločinu još 2010. održavale su se na temeljima spaljene i porušene crkve Uzvišenja sv. Križa. Te iste 2010. stanje je bilo takvo da se hrvatski barjak još nije vihorio na utvrdi Zrinu. Štoviše, jarbol na kojem je bio hrvatski barjak demontiran je i zatrpan kamenjem.
Hrvatske vlasti još nisu ozbiljno pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine oteta raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima.
O mjestima hrvatskih stradanja kojima je posvetio svoja životna istraživanja, kako bi ih oteo zaboravu, a posebno o Zrinu nadahnuto je govorio autor ove najnovije knjige, Damir Borovčak. Knjiga obiluje mnoštvom svjedočanstava i izvornih dokumenata koji bi trebali napokon i „slijepcu otvoriti oči“, no ova naša Hrvatska, izgleda još uvijek „sniva snom pravednika“. I četvrt stoljeća od stjecanja državne samostalnosti, ova današnja vremena neodoljivo podsjećaju na godine nakon sloma Hrvatskog proljeća, kada je ušutkan narod Hrvata, a naša se Hrvatska utopila u „hrvatsku šutnju“.
Kao da neka nevidljiva (?) ruka iz nekih „bivših vremena“ još uvijek sputava hod naroda Hrvata putem istine. Putem slobode.
Pitamo se zato, je li Zrin tek „zabranjeni toponim“?
Ili, nešto drugo?
