Otvorenjem izložbe „Nepoznate slike Ivana Rabuzina“ započeli su 4. Rabuzinovi dani u Novom Marofu koji traju do 18. travnja. O tome koliko je ovaj umjetnik poznat dokazuju njegovi radovi koji se nalaze danas po brojnim galerijama diljem svijeta, ali o tome kakav je bio otac, suprug i prijatelj više je rekao njegov sin Damir Rabuzin (65) s kojim smo popričali uoči otvorenja.
- Ljudi su ga voljeli, bio je aktivan u lokalnoj zajednici, pobrinuo se da mještani dobe telefon i plin, društveni dom kao centar zbivanja u selu. Bio je aktivan i u Saboru. Jako je široko gledao. I gledao je unaprijed. Imamo je svoje vizije i ne kažem to samo zato što mi je bio otac. Imali smo lijepo djetinjstvo iako nije imao previše vremena za mene i sestru. Ne mogu reći da se s nama igrao ili nam izrađivao igračke od drva budući da je bio stolar, ali brinuo se za nas i majku - kaže Damir Rabuzin.
Dodaje da ga život nije mazio i zato je bio takva osoba kakva je bio. Rođen je u siromašnoj i mnogobrojnoj obitelji i kao dijete je otišao u Zagreb da bi postao šegrt. Polako je “gurao od nule”, bilo mu je teško i puno puta nije imao za prijevoz doma pa je u svojoj čežnji za rodnim krajem počeo slikati.
Na pitanje kako to da nije naslijedio “umjetničku crtu” od oca, sugovornik Damir kaže da je probao, ali nije mu išlo.
- Probao sam se likovno izražavati kao osnovnoškolac, ali kad spoznaš da ti je crtanje naporno to je znak da to nije to. Moj je otac uživao crtajući, a kod mene to nije bio slučaj - ističe.
U vrijeme profesionalnog rada, prisjeća se sugovornik, puno puta mu je otac znao reći da slika samu sebe slika, a to je značilo da se u procesu slikanja slika nadograđuje.
- Bilo je dana kada je otac započeo s jednom slikom, ali bi ju zbog nedostatka inspiracije ostavio. Nedovršenu bi sliku stavio na pod i okrenuo zidu te započeo nešto drugo slikati. Očito nije imamo jasnu viziju kako bi slika trebala izgledati i znao je reći da je izgubio volju za njom i onda ju za par mjeseci opet uzeo i dovršio.
Neke su slike ostale i nedovršene kao što je slika unuka. Drugačija je situacija bila s akvarelom. Kada sam ga vidio da radi akvarel nisam ga usudio ništa ni pitati, samo sam izašao iz prostorije - prisjeća se sugovornik, dodajući da je bolje bilo ne ometati ga jer je za akvarel potrebna brzina i jasna vizija.
Cijeli razgovor pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
