Antonija i Dragutin Kögl, iz Varaždinskih Toplica, jedan su od rijetkih parova koji su zajedno proživjeli punih 60 godina braka. Vjenčali su se 1964. godine i nedavno su, u krugu najuže rodbine, uz dvije kćeri i troje unučadi te njihove obitelji i partnere, proslavili svoj veliki bračni jubilej. Kroz razgovor, prisjetili su se najljepših, ali i nekih teških trenutaka zajedničkog života i podijelili svoja razmišljanja i iskustva o tome što čini uspješan i sretan brak.
Čajanke i plesnjaci
Oboje su rođeni u Varaždinskim Toplicama i znaju se još od djetinjstva. Antonija, djevojačkog prezimena Remenar, kaže da su se u njihovo vrijeme, u nekadašnjoj gostionici Đulbastija, organizirale čajanke i plesnjaci na koje su dolazili učenici viših razreda osnovne škole i učili plesati. Kasnije su oboje krenuli u srednju školu u Varaždinu; ona je pohađala školu u tadašnjem Društvu stenografa i daktilografa, dok je Dragutin pohađao školu učenika u privredi. Osim autobusima, tada se u školu u Varaždin išlo i biciklima i to starom cestom koja u to vrijeme nije bila asfaltirana. Nakon škole, Dragutin je dvije godine proveo na služenju vojnog roka, a Antonija nije mogla naći posao u Varaždinskim Toplicama, pa je otišla u Rijeku, kod sestre, i odmah se, kaže, zaposlila kao stenografkinja u brodogradilištu 3. maj.
- U međuvremenu smo se vjenčali i vratila sam se doma. On je tada imao 22, a ja 19 godina. Prve smo tri godine živjeli kod mojih roditelja, a zatim smo si počeli delati kuću. Njegovi su nam roditelji osigurali zemljište i međusobno smo si pomagali. Oni nama u nabavi materijala, a mi smo išli njima pomagati u radovima na polju i oko životinja. Uzgajao se kukuruz, krumpir, grah, hranili smo svinje, moji su imali krave i konje. Mi smo njima pomagali, a zauzvrat smo si uzimali hranu i tako smo to kompenzirali - prisjećaju se vremena kad su međugeneracijski odnosi bili čvršći i kad su starije i mlađe generacije više ovisile jedne o drugima.
Vjenčali su se 1964. godine, a 1968. godine su uselili u novu kuću. Suprug je tada radio u Tvornici “Opruga” u Varaždinskim Toplicama, a s obzirom da su ubrzo došle i dvije kćeri, ona je bila doma i brinula o djeci. Jedno su vrijeme živjeli od jedne plaće, dok i ona nije uspjela dobiti posao u “Oprugi”, gdje je radila sve do 1994. godine. Živjelo se skromno i radilo od jutra do mraka, pa nije bilo vremena za svađe, govore uz osmijeh. Najteži trenuci bili su oni kad je netko od ukućana imao zdravstvenih problema, ali je uvijek, bez obzira na poslove i obaveze, bilo vremena i za druženja.
Kod kuće je najbolje
- Svaku smo se nedjelju zrihtali i išli u šetnju po Toplicama, pa s djecom na sladoled ili do mojih. Roditelji su nam pomagali, ali smo i mi pomagali njima. Nismo praktički imali slobodnog vremena. Nakon posla se najedeš i ideš delati na polje, okapati kuruzu ili sušiti sijeno, cijeli smo dan bili u pokretu, kosilo se na ruke, a zimi su muški išli u šumu po drva za grijanje.Tako da nismo imali vremena ni za spominati se, a kamoli za svaditi se; jedino kad ne obriše lavabo ili ostavi cipele i šlape nasred hodnika - govori gospođa Antonija u šali, a njezin suprug dodaje da je bilo teško jer se radilo i noćne smjene, ali je ipak “bilo puno ljepše nego danas” jer su ljudi bili povezaniji.
- Kad je bilo penez, bilo je, kad nije, snašli smo se već nekak, ali smo uvijek imali za kruh. Nismo nikad imali problema da bi rekli, e sad bumo se razišli, niti smo si ikada govorili ružne riječi. Nekad je bolje i biti tiho, neg se svaditi - kaže gospodin Dragutin, dok njegova supruga nadodaje da je brak velika obaveza, bez obzira imate li jedno ili pet, šest djece, samo je financijski drugačije.
- No, danas svi žele imati auto, pa stan, finu robu, a otkud sve to s našim plaćama? Oni koji odlaze raditi van, govore koliko se tamo zaradi, ali nitko ne spominje koliki su im troškovi života. Kćerka je sa suprugom deset godina živjela u Švedskoj, dok si nisu digli gornji kat na kući i jedva su se čekali vratiti doma.
LJUBAV PREMA BAŠTINI
Unuci izradila narodnu nošnju
Antonija Kögl dugogodišnja je članica pjevačkog zbora KUD-a “Toplice”, pa su ih na proslavi njezina bračnog jubileja svojim dolaskom iznenadili članovi KUD-a, koji su njihovu obiteljsku proslavu začinili pjesmom i plesom. Gospođa Kögl je također članica Udruge žena “Naši cajti” te se godinama bavi raznim tehnikama ručnih radova, a prošle je godine povodom Dana grada Varaždinskih Toplica organizirana izložba njezinih goblena, čipki, hekleraja, vezenih stolnjaka i pletenina. Među najdražim radovima joj je narodna nošnja koju je izradila za unuku Mirtu, koja je također aktivna članica KUD-a iz Varaždinskih Toplica, i to kao voditeljica tamburaša.
