1920. Vanjček je imao 26 godina i bilo je pravo vrijeme za ženidbu. „Treba dopelati pomoć u kući“. Govorio je. Njegova odabranica bila je Marija iz Roginovog jarka u Radovanu. Sitna, mršava, ali brza djevojka. Njeni roditelji nisu bili najsiromašniji u selu. Pa to je i dobra prilika. Mladenka bude u kuću donesla škrinju punu rubenine, ormar, dopelala kravicu i još k tome bude dobila komadić lepe bukove šumice. Na štuku je ravna orana zemljica gdje bude zraslo pšenice, kuruze i repe. Od žita bude kruha, a kravica daje puno mlijeka jer je jako dojna. Fala bugu svega bude: Sira, vrhnja, fine kvrgice od sira i ne bude gladi. Još se u goricama priskrbi malo vinčeka i kaj hoćeš lepšega. Snaha Mara i svekrva izvrsno su se slagale. Svekrva nije ništ skrivala, ni zaključavala pred snahom. Ni kruh, ni mast, ni sir, ni vino. Ništa nije bilo pod ključem i sve je bilo na vidnom mjestu. Marica je znala reći svekrvi: „Zakaj ste tak dobri, pa dajte mi nekaj skrijte i zaključajte“. Ali svekrva to nije napravila.
***
U braku Marije i Vanjčeka počela su se rađati djeca treba i za njih skrbiti. Sad se Vanjček počeo okretati prema svom „biznisu“. Bio je nemirnog duha, osebujan, poseban, bujne mašte, nikad na jednom mjestu. O tome je pisao profesor i Ivo Ladika, učitelj iz škole u Stažnjevcu, u Zagorskom kalendaru 1969. Vanjček je bio prirodno nadaren za izmišljanje pjesmica i recitiranje stihova pa je prava šteta što nije završio škole jer bi bio odličan imitator, pisac ili glumac. Bavio se raznim poslovima i tražio način kako doći do dinara. Najviše se bavio preprodajom svega i svačega. Kupovao je jabuke, šljive, krave i svinje po selu pa ih onda skuplje prodavao. Odlazio je u Varaždin na staru kramu i tamo kupovao razne stvari i opet preprodavao. Također je kupovao zemlju i šume pa ih onda mijenjao ili prodavao za drugi veći ili manji komad.
***
Uvijek se žurio i težio za boljim i višim smislom života. Tako je odlučio kupiti dvorac od vlastelina Huga u Cerju Nebojse. Bio je drugačiji i u odijevanju od svojih mještana. Nosio je „spizt hose“ – hlače do koljena, debele čarape i kaput za koji je govorio da ima „džamat odijelo“. Na glavu je stavljao zeleni šešir s perijanicom od fazana. Tako dotjeran došao je do barunice i počeo razgovarati o kupnji dvorca u Cerju Nebojse. Barunica ga je gledala s prezirom i s podsmjehom. „Kaj ti bogec hoćeš, idi doma!“ Rugala mu se barunica. Ali Vanjček nije odustao. Kupio je dvorac 1928. i preselio se s obitelji iz Lukavca u Cerije Nebojse. Vanjček je tada živio u velikom prostranstvu. Mali sobičak zamijenile su velike sobe, hodnici i krasan perivoj. Na podu su bile prekrasne pločice. Kad se pljunulo sve se odmah zalijepilo za njih i nije se moglo nogom „razmrljiti“ kao na zemljanom podu. Kako je bio nemiran i pustolovan odlučio je kupiti drugi novi dvorac u Cerju Tužnom ili u Šaulovcu. Ipak se odlučio za dvorac u Ceriju Tužnom u kojem je živio njegov brat Petar koji je također bio mešetar. Brat Petar 1914. godine kupio je dvorac od vlastelina Vinka Peschke. Prije početka Drugog svjetskog rata Vanjček seli s obitelji u dvorac u Cerju Tužnom koji je kupio od svojeg brata Petra i njegove žene Jagice. Dvorac u kojem je do tada živio, u Cerju Nebojse, prodao je obitelji Vusić. Do 1912. u dvorcu Cerje Tužno bila je pučka škola koju je pohađao i sam Vanjček. Još prije škole tu je bio i pavlinski samostan i kapela Svete Barbare. Kalež iz te crkve danas se čuva u katedrali u Varaždinu.
