Tmurni oblaci nadvili su se nad selom. Kiša je pljuštala kao iz kabla. Mala kućica podrhtavala je od siline vjetra. Krov od slame njihao se, ali snopovi od raži bili su jači od vjetra. Mali drveni prozorčić je klokotao, a od njega su se otkidali komadići trijeske. Kišica je polagano klizila u unutrašnjost sobička. Baka Jaga je stavljala kuruzne krpe na prozor da upijaju kapi kiše da ne bi klizile po zidu ispod prozorčića. Soba je ionako bila vlažna i siva. Na sredini sobe je mali drveni stolić sa četiri debele hrastove noge. Na njemu debela svijeća polagano obasjava sobu. Uz desni zid je visoki krevet. Na tvrdom „madracu“ od kumušine leži ženica. Znoj joj je posipao lice, ruke je stavila na rub kreveta i čvrsto se drži. Potiho uzdiše i jauče. Odjednom se naglo otvore rasklimana vrata. Doletjela je babica Mica. Bacila je mokru kabanicu u kut sobice, a iza sebe ostavila mokri trag. „Brzo mi donesite tople vode i čiste krpe“. Rekla je babica Mica. Baka Jaga je drveni škaf stavila na stol kraj svijeće i okrenula se velikom drvenom raspelu, na zidu i počela: „Oče naš koji jesi na nebesima sveti se Ime tvoje…“.
Odjednom se sobičkom zaori jak zvučan krik, a onda kreštav plač. Babica okrene djetešce na glavačke, pljusne ga polagano po guzici i reče: „Joj dečec je“. „Brzo otiđite po strica Žigu, on pozna brojke i neka slova“. Veli baka Jaga. Stric Žiga otvori ormar i na vrata napiše 1894.: RODIO SE IVAN BRLEK. Napisao je stric Žiga još dosta godina na ormaru. Neka djeca brzo su umrla, a ona najotpornija i najjača su živjela.
***
Ivan Brlek bio je jako dobar i blizak sa svojom braćom, a najviše s Petrom i Astomom. Omalena je bio drukčiji od ostale seoske djece. Uvijek je radio neke vragolije i „huncmuntarije“. Mama ga je jako voljela je je bio veseo, drag i znao se podvući pod kožu. Mama mu je bila tiha, mirna i draga ženica. Od milja je svog sina Ivana zvala VANJČEK. Nije bio vičan nekom poslu kao druga seoska djeca. Vodio je krave na pašu, ali kada bi ugledao vjevericu krave je ostavio i otišao ju je tražiti i loviti. Krave su se same vratile kući. Mama ga je htjela kazniti i istući, a on joj je potom pokazao vjevericu i sve ispričao kako ju je lovio pa mu je opet oprostila.
Uz sve svoje vragolije završio je četiri razreda pučke škole u Ceriju Tužnom, u dvorcu koji je kasnije kupio i u njemu živio. Završetak pučke škole bio je velik uspjeh za njega. On je znao čitati i pisati. Roditelji su obično „davali“ mušku djecu u školu da budu malo učenija. Za žensku djecu škola se nije smatrala važnom. „Kaj treba znati čitati, žensko je?. Kuhati, prati, kopati bude znala i bez toga pa joj škola ne treba, a brzo bu i otišla v zamuž “.
Došao je i Prvi svjetski rat. Ivan Brlek je morao u vojsku. Austro – Ugarska je ratovala s Rusijom. Kao i mnogi drugi mladići morao je na bojišnicu na rusku frontu. U jednoj teškoj i krvavoj borbi regementa u kojoj je bio i Ivan Brlek bila je zarobljena. Mnogo je vojnika poginulo i bilo ranjeno. Vanjček je bio zarobljen, ali je bio sretan. Nije bio ranjen i bio je živ. U zarobljeništvu je stalno pripovijedao, zafrkavao i ustvari razveseljavao teške dane. Zato je bio i kažnjen. Morao je vojnicima čistiti glave od ušiju. Ušiju je bilo na pretek i frcale su na sve strane. Plazile su vojnicima iza uha, po vratu i po obrvama. Svakoj glavi Vanjček je prišao s klanjanjem i s cijelim ritualom tako da je uš pozdravio i oprostio se od nje prije nego ju je s dva nokta stisnuo.
Vojnici su se gurali koji će prije doći na red za istrebljenje ušiju. Tada je ruska carica naredila da će svaki deseti zarobljenik biti strijeljan. Tuga je obuzela i veselog Vanjčeka.“ Da sam bar prvi ili deveti. Ali baš deseti? „. Rekao je Vanjček. Govorio je vojnicima da ako on bude deseti neka mu sve uši istrijebe i lijepo ga poslože da ga mama vidi onako mladog i lijepog mrtvaca. Zavladala je žalost među vojnicima. Čekao se dan pogubljenja i među zarobljenike je došao visoki vojnik sa dugom sabljom uz nogu. Snažno lupne visokim kožnim čizmama i zadere se: „Carica vas je pomilovala i nema strijeljanja“. Veselju nije bilo kraja.
Tako je Vanjček završio vojsku i svoje služenje domovini. Prvi svjetski rat je završio, a on se vratio u svoje idilično seoce u kojem su ga njegovi mještani radosno dočekali.
