Lipanj je mjesec u kojem se susreću generacije učenika kako bi proslavile neke godišnjice koje su podsjetnik na njihove osnovnoškolske ili srednjoškolske dane. Bivši učenici najčešće se okupe u svojoj bivšoj školi uz razrednika koji ih je primio ili ispratio iz škole. Tako je bilo i ovog lipnja u Donjoj Voći. Susrela se generacija učenika koja je završila osnovnu školu prije 50 godina.
Posebnost ovog susreta bila je u činjenici da je to bio njihov prvi zajednički susret otkako su napustili osnovnoškolske klupe. Upisali su se u školu u školskoj godini 1961./62.kao sedmogodišnjaci, a pogled na fotografije iz školske pismohrane na kojima se smiješi sedamdesetero, uglavnom bosonoge djece, natjerao je mnogima i suzu u oko. Posebno emotivno o njihovim školskim danima govorila je Josipa Krtanjek, umirovljena učiteljica biologije, bivša učenica 1. a razreda te njihova učiteljica koja ih je primila u prvom razredu, Marija Hižak.
Učiteljica je svoje učiteljske dane s učenicima opisala kao sretne i ispunjene zadovoljstvom, ali se prisjetila i teškog i skromnog života u seoskoj sredini koji je obilježio nju i učenike. Izrazila jezahvalnost što su je pozvali i sreću što su iz ove generacije u svijet srednjoškolskog obrazovanja otišli mnogi učenici koji su postali izvrsni majstori, medicinske sestre, učiteljice, ali i vrijedni radnici, poljoprivrednici.. Među njima je i uspješan informatičar koji je ostvario zavidnu karijeru direktora Intereurope koji nikada nije zaboravio svoj rodni kraj i školu iz koje je potekao pomažući je u njenim humanitarnim aktivnostima u vrijeme Domovinskog rata kad je to bilo najpotrebnije.
U školi ih je primila sadašnja ravnateljica, prof.Rahela Blažević, koja im je pročitala zanimljivosti iz školskog ljetopisa za 1961./62 godinu kojih su se i okupljeni živo sjećali te im je predstavila školu danas sa svim njenim posebnostima. Učenička zadruga priredila je izložbu svojih uradaka, a ravnateljica je izložila ljetopise i fotografije iz povijesti škole. Druženje se nakon školskog sata sjećanja nastavilo u mjesnoj crkvi uz misu za sve pokojne učenike i učitelje ove generacije te zajedničkim fotografiranjem ispred obnovljene školske zgrade i večerom u obližnjem restoranu.
Dvadesetero okupljenih šezdesetpetogodišnjaka obećalo si je da će se češće sastajati, makar samo uz kavu, jer je ostalo još toliko neispričanih sjećanja koja su dio njihovih bogatih životnih priča.
