Željko Prstec, jedan od najvaraždinskijih slikara, nedavno je predstavio knjigu "Grad u kojem spavaju anđeli", u kojoj je sažet njegov iznimni umjetnički opus posvećen – anđelima.
- Ta je knjiga pregled mojih zadnjih četrdesetak godina rada. Ona nosi naslov "Grad u kojem spavaju anđeli". Želio sam približiti upravo taj ciklus, jer mi se je činilo da će on biti najzanimljiviji širokoj publici, s obzirom na Muzej anđela ali i na brend koji smo razvili. Imam u zamisli još jednu, a možda čak i dvije knjige u kojima bi bili obrađeni ciklusi koji su mu prethodili. To je bio, rekao bih, ekspresionistički ciklus, iako je i u toj ekspresiji duhom bio prisutan – Varaždin. Tim sam se ciklusom bavio sve dok me nije posjetio profesor Vladimir Maleković, koji je pratio moj rad i koji me je upozorio da je moj crtež specifičan, da imam rukopis koji bi bilo šteta zanemariti. On me je nekako smirio u toj mladenačkoj želji za istraživanjem. Moj je umjetnički put naime, neobičan, jer je moje primarno obrazovanje tehničko. No, kako bih pomirio moj interes prema umjetnosti i slikarstvu, postao sam suradnik redatelja Petra Večeka u varaždinskom kazalištu, gdje sam bio šef tehnike. Te kazališne godine suradnje s Petrom Večekom, ali i s mnogim drugim redateljima i scenografima, su mi bile velika škola, kao i prijateljstvo s Goranom Merkašom, koje je jako utjecalo na moj rad. Bio je to neobičan način stjecanja znanja i iskustva u slikarstvu i umjetnosti općenito za varaždinsku sredinu! Klasično akademsko obrazovanje vrlo često obrusi oštricu osobnosti i izvornog promišljanja o slikarstvu. Ranih osamdesetih je započeo period u kojem sam se potpuno posvetio crtanju i slikarstvu. U to vrijeme imao sam i izložbu u Gradskom muzeju i u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, ali i druge izložbe koje su mi omogućile da dobijem status samostalnog umjetnika – rekao je ovaj poznati varaždinski umjetnik o počecima svoje profesionalne slikarske karijere, a s kojim donosimo razgovor na Dan anđela čuvara, koji se obilježava 2. listopada.
Anđeli kao nepresušno nadahnuće
Kada su Vas kao slikarska tema počeli zanimati anđeli, što Vas je privuklo toj temi?
U vrijeme kada sam crtao ruine povijesnih gradova, koje su me jako zanimale, u strukturi jednog ručno rađenog papira ugledao sam siluetu – anđela. Iscrtao sam ga i tako je počela priča o anđelima u mojem slikarstvu. Inspiraciju i izvor svojeg crteža zapravo sam pronašao u podlogama, najprije papira, a kasnije i dasaka, među kojima su bile i one koje sam nalazio na smetlištima, plažama, otpalih oplata brodova. Rekao bih da je to zasluga upravo tih priča koje su skrivene u podlogama. Te siluete na koje nailazim i koje iscrtavam, nisu vidljive drugima. Uslijedile su i izložbe u Mariboru, Ljubljani, talijanskoj Modeni. Austriji... Veliku promjenu u mojem poimanju slikarstva i pristupa umjetničkom djelu, donio mi je devedesetih godina susret s Franjom Likarom, rođenim Varaždincem, slikarom koji je morao napustiti Sarajevo zbog rata. U Varaždinu je tako započelo naše krasno druženje, koje je potrajalo tridesetak godina. Želio bih istaknuti i suradnju s Jadrankom Pintarić, našom uglednom književnicom i publicistkinjom, koja godinama prati moj rad, jer je njezino poimanje mojeg rada i prenošenja u tekst, povratno djelovalo na mene, otkrivajući mi nerijetko i ono što sam nisam osvijestio. To je inspirativni odnos, koji je imao veliki utjecaj upravo na ciklus – Grad u kojem spavaju anđeli.
Logičan slijed tog Vašeg ciklusa bio je i Muzej anđela?
Nakon tridesetak godina druženja s anđelima, šetajući povijesnom gradskom jezgrom, u Kranjčevićevoj ulici sam vidio da se iznajmljuje prostor u kojem se moja zamisao o slobodi, bez ovisnosti o galerijama i kustosima, počela ostvarivati. Kuća, ruina, zahvaljujući aktivnosti Muzeju anđela dobila je novu životnu snagu. Uz kuću je i prekrasni vrt i dvorište, pa volim reći da je to jedan mali centar kulture, mali Prstecov teatar, u kojem se događaju i predstave, koncerti, likovne radionice, druženja. Jako sam ponosan i na – Anđelinjak, koji je uvršten među sto najatraktivnijih projekata u turizmu u Hrvatskoj. Turistički vodiči mi često znaju zahvaliti na toj ideji, a mene jako veseli da se Anđelinjak posebno sviđa djeci, koji su najiskreniji promatrači. Ove subote, 5. listopada imat ćemo u Muzeju anđela i proglašenje pobjednika ovogodišnjeg natječaja za kratku priču. Već 14 godina dodjeljujemo tu nagradu na Dan anđela čuvara. Svake se godine na natječaj javlja veliki broj autora, među kojima su oni koji nisu književnici ali i već nagrađivani pisci, tako da žiri u kojem su Jadranka Pintarić i književnik i prevoditelj Boris Perić, nema lagani zadatak izabrati najbolju priču inspiriranu anđelima. Jedan od nagrađenih ove je godine i autor iz Srbije, koji je napisao zanimljivu i duboku priču, pa se jako veselim čitanju te nagrađene priče, koju će čitati naši dramski umjetnici – Zdenko Brlek, Jagoda Kralj Novak i Marija Krpan.
Koji put se pitam je li vrijeme da stanem?
Hoće li anđeli ostati inspiracija i tema u Vašem daljnjem stvaralaštvu?
Često razmišljam o tome kako su anđeli moj raj, ali i pekel. Koji put se i sam pitam je li vrijeme da stanem, no, sve dok postoji inspiracija i dalje ću biti posvećen temi anđela. Moja je sreća da toj temi pristupam s različitim tehnikama i na različitim materijalima. Često u rad ubacim i neku misao, kakvu uzrečicu, koja je na kajkavštini, što me izuzetno veseli. Jako volim tu našu dragu, domaču reč, pa me jako veseli da će baš ovih dana moj spomenik kajkavskom jeziku konačno dobiti stalno mjesto pred apotekom u Kolodvorskoj ulici, zahvaljujući našem svjetski poznatom kiparu Nikoli Vudragu, koji ga je obnovio i za njega napravio novi postament.
