Kad smo prije četiri godine proslavljali 51. godišnjicu završetka našeg srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji (50. nismo mogli zbog korone), činilo nam se da je do 55. još puno vremena pred nama. Ali se vrijeme požurilo, a mi smo ovoga petka (29. svibnja) mogli samo izgovarati: Zar već?!
Iz svih osam razreda maturanata Gimnazije školske godine 1970./71. našlo nas se u Park Boutique Hotelu 75. Neki su od nas vrlo redoviti na tim našim druženjima, neke smo vidjeli ponekad. O nekakvim novim poslovnim uspjesima sada više nismo mogli puno pripovijedati, u mirovini smo pa se više moglo lamentirati, s časnim izuzecima koji su još uvijek aktivni u svojoj profesiji. A dok smo još prije desetak godina govorili o djeci, sada su tema postala unučad, koja su sad u dobi nas od prije pedesetak godina. Nažalost, na svakoj nas je godišnjici sve manje, sve se češće susrećemo na grobljima. I sada smo ih se svih sjetili, izmjenjivali sjećanja na one vedrije dane provedene s njima u našoj školi i izvan nje jer nas je vezalo lijepo i dugo prijateljstvo.
Prisjetili smo se i dana Norijade naše generacije, a uvijek s ponosom naglašavamo da je, u organizaciji tadašnjeg Generalturista, naša generacija srednjoškolaca bila prva u Varaždinu. Sačuvan je i originalni primjerak novinske reportaže s te naše norijade pa smo je sada nakon toliko godina, odgonetajući na mjestima već izblijedio tekst, čitali i slušali sjećajući se gužve na Korzu, radosti, boja, uniformi, smijeha, nagrada: najbolji maturant (naš Danijel Planinc, 4. h), najuspješnija maturalna uniforma (naš 4. a), najbolji transparent (ah, taj naš 4. f!).
Veselom druženju svakako je pridonio i Miro Dolenc svojom glazbom koja je, s obzirom na to da je on od nas sitnicu stariji, odgovarala onome što smo i mi slušali u gimnazijskim danima pa su se neki najuporniji dobro razgibali.
