U cijelosti prenosimo priopćenje inicijative „J.A. za promjenu“ namijenjene učenicima, djeci i mladima koji u školi proživljavaju šikaniranje vršnjaka zbog neke svoje mane.
„Vrijeđanja u školi dovela su me do ruba samoubojstva“
Jeste li se ikad osjećali bezvrijedno? Kao zadnja rupa na svirali…spodoba koja je igrom slučaja došla na ovaj svijet u koji se uopće ne uklapa? Osjećate li se kao Pale sam na svijetu, bez nekoga kome bi mogli povjeriti i one najmračnije tajne? Ako vas prati taj osjećaj neuklapanja, znajte da niste sami. Postojimo, ali većinom šutimo. Svatko od nas ima svoju priču i razloge zbog čega se tako osjeća. Većina se srami i šuti, a tek se rijetki ohrabre i progovore. Zar nije vrijeme da nas se čuje? Stoga mi dopustite da vam ispričam priču. Njome želim potaknuti na aktivnost sve one koji znaju što se dešava u društvu, a odlučili su šutjeti. Odlučili su zatvoriti oči pred problemom.
Prije 13 godina bila sam mala bucmasta djevojka. Popularna djeca su me uvijek ismijavala što s početka nisam shvaćala ozbiljno. No, tad se desilo “ono“. Ubrzo nakon što sam ušla u pubertet tijelo mi se počelo čudno ponašati. Oduvijek sam bila opsjednuta s debljinom. Moram napomenuti da nisam bila toliko debela, samo punašna. No kao i svaka djevojčica bila sam okružena mršavicama u časopisima i neprestanim idealiziranjem mršavosti. Kao i većina djevojaka, kilograme sam odlučila izgubiti na najgori način: gladovanjem. Što je i uspjelo. Nakon samo dva tjedna izgubila sam 10 kilograma. No, nakon dijete sve je pošlo po zlu...i s vremenom se pogoršavalo.
Prvo sam počela gubiti kosu na tjemenu. U samo par mjeseci moja lijepa kosa nestala je i za sobom ostavila proćelavo i bolno vlasište. Nakon obilaska mnogih doktora rečeno mi je da za moje stanje ne postoji lijek. Svatko je dao svoju dijagnozu i propisao neki proizvod. No, nijedan mi nije pomogao. U tom sam stanju od svoje 13-te godine. Danas mi je 25. Često se pogledam u ogledalo i pitam: „što sam to u životu učinila da zavrjeđujem ovo?“ Izgubiti kosu kao žena je jako teško, pogotovo kad gledate današnju modnu industriju promovirajući 'savršenu i svjetlucavu kosu'. Plače mi se od takvih reklama. Ni nakon godina traganja za lijekom i tisuća kuna potrošenih nisam pronašla pravi razlog svoje alopecije. Sanjam o tome da ću jednog dana nositi pletenicu, baš kao i ostale djevojke. Da, sanjam….
Da bude stvar još gora, rođena sam s progenijom, stanjem zbog kojeg mi je donja čeljust dominantna i s vremenom preraste gornju čeljust što ima za posljedicu vidljivu deformaciju. Prije puberteta moja se progenija nije ni primijetila, no kako sam ušla u pubertet tijelo mi se počelo mijenjati kao i u svih mladih osoba. Na žalost, progenija se sve više uočavala i ljudi su primijetili da čudno izgledam. 'Srećom' sam posjetila ortodonta koji je učinio aljkav posao i samo pogoršao moje stanje iskrivljavanjem zubi i čeljusti. Zglobovi su mi jako patili i kroz par godina razvila sam sindrom od kojeg mi čeljusni zglobovi redovito iskaču. Nakon par godina mučenja bila sam prisiljena na skupu privatnu terapiju kako bi uopće mogla normalno jesti. Da ne spomenem kako su mi zubi zbog toga propatili i čeljusni zglobovi doslovno 'poludjeli'. Radila sam vježbe koje su mi isprva pomogle, no nakon nekog vremena sve se vratilo na isto. Imam naviku kazati kako imam 'plivajuću čeljust'. Vilica me nekad toliko boli da ne mogu ni jesti.
Progenija, alopecija i mnogi drugi problemi shrvali su se na mene kao kamenje. Bila sam svjesna svog izgleda, no tek sam o tome počela razmišljati kad je krenulo omalovažavanje. Djeca iz razreda redovito su me vrijeđala:
“Ružna si.“
“Tako si odvratna.”
“Ja bi se ubio da sam ti.”
“Daj se već jednom ubi da te ne trebamo više gledati.”
“Najgore je to što svaki dan moram doći u učionicu i okrenuti se da vidim tvoju odvratnu facu.”
“Kako samo možeš pomisliti da bi tebe itko volio?”
“Zar bi itko volio nešto toliko odvratno?”
“Kako je moguće da nešto tako odvratno uopće postoji?”
To su neke riječi koje pamtim. Bilo je i gorih ali sam ih potisnula iz sjećanja.
Nemojte misliti da su riječi manje bolne nego djela. Tjelesne rane brže zacjeljuju od duševnih koje mogu trajati godinama, ponekad i cijeli život. Spomenuto maltretiranje trajalo je 4 godine, sve do kraja osnovne škole. Kad sam došla u srednju školu nisam živjela, samo sam disala. Držala sam glavu dolje i tako prolazila kroz društvo. Nitko mi se nije obraćao niti sam se ja obraćala ikome. Nikad u životu nisam iskusila što znači voljeti i biti voljen. Svaki put kada se zaljubim vrate mi se uvredljive riječi: „Ružna si, nitko ne bi volio nešto tako odvratno kao tebe.“ i opet se slomim na onu 13-godišnju djevojčicu koja se nije mogla nositi sa svojim stanjem. Ta stanja došla su do granice da sam priželjkivala vlastitu smrt. Bila sam sama sebi odvratna, bezvrijedna, nedostojna ljubavi i poštovanja. Nisam vidjela svrhu u svome životu. Ta razmišljanja trajala su godinama…..da bi na kraju prerasla u desetljeće.
Nikad nisam rekla roditeljima što mi se u školi dogodilo, rodbini ni prijateljima. Neki bliski prijatelji znaju ponešto, ali to su tek djelići cijele priče. Cijela priča ovdje niti ne stane, trebala bi napisati knjigu o svim tim godinama koje su za mene bile pakao. Razmišljala sam o samoubojstvu toliko puta. Osjećaj mržnje prema samoj sebi narastao je do granice da to više nisam mogla kriti. Postala sam razdražljiva, asocijalna. No, i dalje sam šutjela. Da me pitate za pravi razlog moje šutnje, ne bih mogla s točnošću odgovoriti. Jednostavno nisam htjela druge zamarati svojim problemima. U to vrijeme se na vrijeđanje u školi i nije tako gledalo. Bilo je OK da ti se djeca rugaju i omalovažavaju, a tvoj je zadatak da nekako to nadrasteš. I kad bi nekome to spomenula, odgovor bi bio isti: „Zašto se na to obazireš, zanemari.“ I tako sam pokušala zanemariti svakodnevno vrijeđanje na račun svog izgleda kojim se nisam uklapala u školsko društvo. I druga su djeca bila predmet vrijeđanja, što se na kraju uvijek stavljalo pod tepih.
Koliko god se trudila, nisam uspijevala u ignoriranju uvreda koje su godinama postajale sve gore. Kako sam uvijek bila mirna i potištena djevojka, nisam znala kako se suprotstaviti vršnjacima. Izvana sam se pravila da se ništa ne događa, no iznutra sam plakala svaki dan. Naposljetku sam povjerovala njihovim riječima. Gledajući u ogledalo nisam vidjela sebe, već spodobu koja je na teret ovome svijetu. Svaki dan postao je agonija, a život za mene više nije imao smisla. Bilo je dana kad sam satima gledala u tračnice zamišljajući samu sebe kako se bacam pod vlak, držala nož u rukama zamišljajući kako si režem žile, gledala kroz balkon zamišljajući kako se s njega bacam i time završavam svoju agoniju. Koliko god sam željela umrijeti, uvijek mi je u pozadini govorio onaj razumni glas: „Zar to želiš priuštiti svojoj obitelji? Kako bi se oni osjećali da se ubiješ? Moraš cijeniti to što si dobila priliku da živiš. Moraš se boriti.“ I zbog tog malog glasa ja sam danas živa.
Ponosna sam na samu sebe da nakon svega što mi se dogodilo nisam počinila samoubojstvo. Možda mislite da to nije velika stvar, pogotovo ako niste bili u takvoj situaciji. No, moram vam reći da ste u krivu. Vrijeđanja poput ovih ostavljaju duboke ožiljke od kojih se rijetki oporave. To je vrijeme kad dijete odrasta i razvija samosvijest. I u tom nas razdoblju moderno društvo uvjerava kako je materijalizam najvažnija stvar u životu. Moraš imati savršeno tijelo i trošiti brdo love na proizvode za uljepšavanje. Moraš posjedovati trendi stvari poput markirane odjeće, nakita, najnovijeg mobitela i puno novca da pokažeš kako je svijet tvoj. Uvijek se radi samo o novcu i materijalnim stvarima. Što je s ljubavlju i prihvaćanjem? Zar su samo ljudi koji ispunjavaju navedene kriterije vrijedni poštovanja? Ako nisi bogat i lijepog izgleda onda ne pripadaš u društvo?
Jedini razlog zbog kojeg sam se osjećala kao spodoba bilo je neprihvaćanje okoline. Život bi mi bio predivan da sam dobila, umjesto uvreda i ponižavanja, prijateljstvo i podršku. Zar su današnja djeca odgojena samo da prihvaćaju one slične sebi? Jesu li roditelji toliko zaokupljeni poslom da se ne posvete djeci i njihovom pravilnom odgoju? Da razjasnimo, ne krivim svoje školske kolege, čak im ne zamjeram. Ništa neće promijeniti učinjeno. Čak sumnjam da su svjesni svojih postupaka. Zar im je itko ukazao na njihove pogreške? Da su barem u jednom trenutku promislili što čine, bi li postupali drugačije? Bi li me vrijeđali da su znali kako, dok oni obilaze gradske kafiće, ja obilazim doktore koji ne mogu dati odgovarajuću dijagnozu. Bi li me vrijeđali da su znali da ja, dok oni jedu hamburgere i pizze u lokalnom kiosku, jedem juhice na slamku jer ne mogu uzeti tvrdi zalogaj. Bi li me omalovažavali kad bi znali da, dok oni slave i druže se po klubovima, ja doma plačem svake subote jer svoju deformaciju ne želim kazati javnosti. Zapitajte se, bi li isto tako postupali da ste bili svjesni koliku bol mi vaše riječi nanose? Jeste li bili svjesni toga da mi uništavate život? Kako bi postupili da ovo čitate, a mene više nema jer sam se ubila?
Onda kada mi je bila najpotrebnija podrška, dobila sam izdaju. Kada sam prolazila kroz najgore razdoblje u životu, dobila sam uvrede. Kad sam godinama trpjela fizičku bol zbog svog stanja, dobila sam i duševnu bol na teret.
Što sad mislite znajući da se i dan danas gledam u zrcalo, a ne vidim sebe? Vidim spodobu koju nitko neće voljeti. Vaše riječi urezale su mi se u glavu i proganjaju me poput demona. Koliko god radila na sebi, uvijek se vraćam na mjesto događaja. Toliko sam se promijenila, kažu mi da sam se i proljepšala. Ima razdoblja kad se osjećam lijepo, no ona kratko traju. Uvijek, baš uvijek se vratim na prošlo stanje. Ni srednja škola u kojoj su me kolege voljeli i prihvatili nije mi pomogla. Ni završen fakultet s nagradama i pohvalama nije mi pomogao da konačno krenem dalje i nađem svoju sreću. Svaki puta ponovno bi pala. Još gore, svaki puta padnem dublje i približavam se granici. Ne želim prijeći granicu samoubojstva. Ovaj tekst pišem iz očaja jer ne vidim više izlaz. Sve sam probala da ovo prebolim i nastavim dalje. Ali ne mogu. Ne mogu tako dugo dok šutke gledam kako se isto događa drugima. Ja više ne mogu i ne želim šutjeti. Vrijeme je da se konačno nešto poduzme kako bi se spriječilo zlostavljanje i odbacivanje onih koji su drugačiji. To nije nešto što se može zanemariti. Na ljude koji se ne uklapaju vrijeđanja i odbacivanja ostavljaju duboke traume. Toliko je života uništeno zbog ovog modernog društva kojem manjka tolerancija i empatija. Toliko je života ugašeno jer nitko nije odlučio ustati iz sjene i boriti se za jednakost.
Ako ste se imalo pronašli u mojim riječima, nešto bih vas zamolila. Prekinite šutnju. Ako ja mogu javno reći što mi se dogodilo, onda možete i vi. Mi nismo ti koji bi se trebali sramiti. Na sramotu je cijelome društvu što dozvoljava ovakvo ponašanje. Ja ne tražim sažaljenje. Radim to isključivo iz razloga da pomognem onima koji proživljavaju isto. I znajte jedno, VI NISTE SAMI. Ima onih koji vas razumiju, samo ih trebate potražiti na pravome mjestu.
Stoga vas sve pozivam, priključite se našoj kampanji. J.A. za promjenu stoji za sve nas koji ne želimo biti žrtve modernog društva. Mi želimo promjenu. Vrijeme je da se ukaže na to da smo svi mi jednako vrijedni i kao takvi zaslužujemo poštovanje i ljubav. Stoga se priključite našem blogu i podijelite svoju priču. Gledajte nas na YouTube-u i uključite se u raspravu. Potražite nas na Facebook-u i budite dio promjene. Ne trebate se javno izlagati ako još uvijek niste spremni. Uvijek nam se s povjerenjem javite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. , a mi ćemo sve učiniti da vam pomognemo. Neka se i vaš glas čuje! Sada smo sami na svome, ali zajedno možemo ovaj svijet učiniti boljim. Za sve nas.
Podignite glas za jednakost!
Evo linkova na naše kanale, pa možete malo detaljnije pogledati:
Naš blog na kojem objavljujemo priče o iskustvima ljudi:
http://blog.dnevnik.hr/jazapromjenu
Naš YouTube kanal koji će biti mjesto podrške:
https://www.youtube.com/channel/UCULhzyd_MpKFxW2cF3bSBng
Facebook stranica za širenje dobre riječi:
