Ovo je njegova već treća monografija posvećena novijoj povijesti Varaždina, kojom ovaj autor završava istraživačku cjelinu proučavanja do sada slabo istražene varaždinske povijesti u razdoblju od 1918. do 1948.
U svom “troknjižju” obradili ste burne godine varaždinske povijesti od Prvog svjetskog rata do prvih godina socijalističke Jugoslavije. Kako biste ocijenili to povijesno razdoblje?
- Varaždin je sigurno bio vrlo uspješan grad sve do 1914. godine, da bi u vrijeme Prvog svjetskog rata počeo stagnirati iz razumljivih okolnosti. Već u prvim poratnim godinama Varaždinci su spoznali da nova država nije ono što su očekivali, da Hrvati u novoj državnoj zajednici nisu ravnopravni, a tako je bilo sve do 1941. No, i u to međuratno vrijeme u Varaždinu bilježimo nekoliko vrlo uspješnih priča, posebice u smislu industrijalizacije. Međutim, zbog agrarne reforme Grad Varaždin dvadesetih godina prošlog stoljeća gubi svoju imovinu kroz eksproprijaciju gradskog zemljišta, a izgubio je i prihod od najma gradskih vojarni. Varaždin je o svom trošku, višedesetljetnim kreditima, u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije sam gradio vojarne za čije korištenje mu je iz državnog erara isplaćivan najam u zlatnim krunama. No, ulaskom u novu državnu zajednicu Varaždin gubi rentu koju je ubirao od zemljišta, kao i naknadu za korištenje vojarni, koje je tadašnja jugoslavenska kraljevska vojska i zapustila. Varaždin je u to vrijeme imao i nekoliko političara koji su napravili zapaženiju karijeru na državnoj razini na primjer Stjepan Novaković je bio narodni poslanik u beogradskoj skupštini ili Hinko Krizman, koji je bio ministar kralja Aleksandra. Zanimljivo je istaknuti da je Krizman kasnije bio i ministar u Titovoj vladi. Između dva svjetska rata u Varaždinu je prisilno nametana ideja jugoslavenstva, pa je Varaždin vjerojatno bio jedini grad u Hrvatskoj koji je dao podići spomenik kralju Aleksandru – od glave do pete. Varaždin je imao čak i četničku organizaciju s tridesetak članova, zatim Jugoslavensku radikalnu stranku, Narodnu odbranu i tako dalje. Ali, u Varaždinu je bio aktivan i Hrvatski sokol, različita katolička društva, a 1925. godine svečano je obilježena tisućita godišnjica hrvatskog kraljevstva.
Postojao je snažan hrvatski i domoljubni duh Varaždinaca koji su vlasti stalno pokušale ušutkati. Moja nova istraživanja pokazuju da je u to vrijeme sve viđenije građane pratila policija, pogotovo članove HSS-a. Iz tih policijskih zapisa saznajemo koliko su zapravo varaždinski građani bili ogorčeni na lokalnu i državnu vlast. Vrlo sočno su na primjer, psovali Kralja i Jugoslaviju, održavali su čak i tajne sastanke, najvećim dijelom su se protivili jugoslavenskoj ideji. Ipak, i u to vrijeme, kao i za vrijeme NDH, najveći je dio stanovništva Varaždina bio miran.
U svojoj sljedećoj knjizi ću pisati na koje su sve načine Varaždinci bili nezadovoljni Jugoslavijom u tom međuratnom razdoblju. Mislim da je tada usporen razvoj Varaždina, a onda je uslijedila i ogromna tragedija u vrijeme NDH te snažna opresija komunističkih vlasti u poraću, da bi tek pedesetih godina prošloga stoljeća Varaždin ponovo počeo ostvarivati rast - rekao je o novijoj povijesti Varaždina povjesničar dr. sc. Vladimir Huzjan.
