U nedjelju 8. listopada u 19.30 počinje nova glazbena sezona Varaždinskoga komornog orkestra. Na rasporedu su djela Bjelinskog, Elgara i Mozarta, a kao solist na rogu nastupit će poznati hornist Radovan Vlatković.
Program:
Edward Elgar: Serenada za gudače u e-molu, op. 20
Allegro piacevole
Larghetto
Allegretto
Wolfgang Amadeus Mozart: 2. koncert za rog i orkestar u Es-duru, K. 417
Allegro
[Andante]
Rondo. Allegro
***
Bruno Bjelinski: Concertino za rog, gudače, celestu i udaraljke
Allegro
Andante
Allegro con spirito
Wolfgang Amadeus Mozart: 2. gudački kvintet u c-molu, K. 406/516b
Allegro
Andante
Minuetto in canone – Trio al rovescio
Allegro
Radovan Vlatković (Zagreb, 1962) je jedan od najuvaženijih svjetskih umjetnika i majstor svog instrumenta. Rog je počeo svirati već sa šest godina i diplomirao na Muzičkoj Akademiji u Zagrebu 1980. godine u razredu prof. Prerada Detičeka. Umjetničko je usavršavanje nastavio kod prof. Michaela Höltzela na Muzičkoj akademiji u Detmoldu (Njemačka). Nakon mnogobrojnih državnih i međunarodnih nagrada koje je dobivao još tijekom studija, najveće priznanje donosi mu 1. nagrada koju je osvojio na prestižnom natjecanju ARD u Münchenu 1983. koja je prvi puta u 14 godina dodijeljena jednom hornistu. Bio je to početak sjajnesvjetske karijere koju je ostvario u suradnji s najuglednijim orkestrima, dirigentima i solistima po svim kontinentima. Od 1982.do 1990. bio je solo hornist uvaženog berlinskog Simfonijskog radijskog orkestra, a nakon toga se isključivo posvećuje karijeri solista i komornog glazbenika. Posebno su cijenjene njegove snimke objavljene na brojnim nosačima zvuka od kojih su izvedbe svih koncerata za rog W.A. Mozarta i R. Straussa s Engleskim komornim orkestrom i dirigentom Jeffreyem Tateom dobile prestižnu nagradu njemačke muzičke kritike.
Od 2000. do 2003. djelovao je kao umjetnički direktor komornog muzičkog festivala Glasbeni septembar u Mariboru, a kao uvaženi glazbeni pedagog predstojnik je katedre za rog Muzičke akademije Mozarteum u Salzburgu, zatim Reina Sofia u Madridu, redovni profesor Visoke škole u Zürichu i gostujući profesor na Royal Academy u Londonu, čiji je počasni član od 2014.
Sudjelovao je u mnogim praizvedbama istaknutih kompozitora današnjice kao što su Elliott Carter, Sofia Gubaidulina, Heinz Holliger, Krzysztof Penderecki. Svoja djela posvetili su mu i hrvatski kompozitori Frano Parać, Natko Devčić, Tomislav Uhlik, Davor Bobić i Milko Kelemen. Njemu je posvećen i koncert K. Pendereckoga što ga je 2008. pod dirigentskom palicom autora praizveo na velikoj svjetskoj turneji s najboljim orkestrima današnjice i snimio 2011. godine za Channel Classics.
Uvijek rado viđen gost na festivalima i u koncertnim dvoranama svoje domovine odlikovan je i brojnim nagradama kao što su Orlando, Milka Trnina, Vladimir Nazor iIvo Vuljević. Dobitnik je diskografske nagrade Porin za životno djelo.
Radovan Vlatković svira rog tvrtke Paxman iz Londona. Živi u Salzburgu sa suprugom i šestero djece.
Večeras četvrti put gostuje u pretplatničkom ciklusu koncerata Varaždinskog komornog orkestra.
Edward Elgar (1857-1934), postao je jedan od najvećih engleskih skladatelja romantizma, usprkos nedostatku formalne glazbene naobrazbe. Njegov glazbeni jezik odlikuje tradicionalnost i prirođena sklonost za melodiju. Okušao se u svim glazbenim žanrovima osim opere, stvorivši bogat opus u kojemu se ističu Varijacije na izvornu temu (1899., poznate i kao Enigma varijacije), zatim oratorij Geroncijev san (1900), potom pet koračnica Pomp and Circumstance (1901-30), dvije simfonije (1903., 1910), te koncerti za violinu (1910) i za violončelo (1919). Serenada za gudače u e-molu, op. 20 pripada Elgarovim ranijim djelima, a prema nekim svjedočenjima bila je prva skladba s kojim je kao autor bio zadovoljan. Serenada je uravnotežena kombinacija mladalačke svježine sadržaja i skladateljske vještine njegova oblikovanja. Prvi stavak, Allegro piacevole, baladnog je karaktera; drugi stavak, Larghetto, spokojna je meditacija, a treći je vedri Allegretto.Serenada je prvi put javno izvedena 21. lipnja 1896. u Antwerpenu (Belgija) i otada je najizvođenija Elgarova skladba. Varaždinski komorni orkestar je ima na repertoaru od svoje prve sezone i dosad ju je izveo četiri puta. Ostala djela s večerašnjeg rasporeda prvi put su na programu Orkestra.
U stvaralaštvu Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791) koje sadržava djela svih žanrova i predstavlja sintezu brojnih različitih elemenata koji su se za vrijeme njegova djelovanja u Beču (od 1781. do smrti, 1791) sjedinili u idiom koji danas smatramo vrhuncem bečkoga klasicizma, važan udio imaju koncertantne skladbe. Među njima velik je broj onih koje je Mozart skladao za određene umjetnike, poput klavirskih koncerta K. 271 za Mademoiselle Jeunehomme i K. 456 za slijepu pijanisticu Mariu Theresiu von Paradis te skladbi za klarinet za Antona Stadlera. Nakon Jacoba Eisena, za kojega je 1781. počeo skladati Koncert za rog u Es-duru, od kojega su sačuvani prvi stavak, K. 370b i Rondo, K. 371,na stvaranje čak četiri koncerta za rog Mozarta je inspirirao od njega dvostruko starijihornist Joseph Leutgeb (1732-1811). Upoznali su se vjerojatno u Salzburgu, gdje se Leutgeb 1763. pridružio nadbiskupskom orkestru kao violinist (?!) i hornist. Nakon što je 1770. osvojio parišku publiku svojim pijevnim sviranjem, Leutgeb se godine 1777. nastanio u Beču, gdje je naslijedio obiteljsku trgovinu mliječnim proizvodima. Usprkos tome i činjenici da je ušao u šesto desetljeće života, Leugeb je i dalje vjerojatno virtuozno svirao jer je Mozart od 1783. do 1791. za njega napisao četiri koncerta, četiri remekdjela svojega zreloga stila.Koncert za rog i orkestar u Es-duru, K. 417 prvi je od njih, dovršen 27. svibnja 1783. U prvome stavku, sonatnom Allegru, Mozart virtuoznim pasažama stavlja na kušnju tehničku vještinu solista, dok mu u drugome stavku, Andante, pijevnim temama omogućava izraziti muzikalnost i ljepotu tona, da bi u završnome Rondu u tempu Allegro podsjetio na povijesnu ulogu roga kao lovačkoga glazbala.
Jedan od najplodnijih hrvatskih skladatelja, Bruno Bjelinski (1909-1992), skladao je djela gotovo svih glazbenih vrsta, ali je pokazao veću sklonost prema instrumentalnoj glazbi. Svoj glazbeni jezik Bjelinski temelji na neoklasicističkom stilu, oblikujući djela prema klasičnim formalnim obrascima i ispunjavajući ih živahnim ritmovima i pijevnim melodijama. U njegovu su opusu osobito brojna koncertantna djela – gotovo je svakom glazbalu posvetio po jedan ili više koncerata. Među njima se izdvajaju Koncert za klarinet (1952), Koncert za flautu (1925), Serenada za trublju, klavir, gudače i udaraljke (1957), Koncertantna simfonija za klavir i orkestar (1967) i Concertino za rog, gudače, celestu i udaraljke. To je djelo Bjelinski skladao 1967. prepoznatljivim lakim i razigranim stilom u tri stavka. Prvi, Allegro, podsjeća na koračnicu (najviše zahvaljujući sudjelovanju vojničkoga bubnja), ali ne onuozbiljnu, vojničku, nego onu iz dječje igre. Drugi stavak, Andante, je tužaljka sa širokom kantilenom roga, kojoj posebnu boju daju celesta i triangl. U završnom stavku oblika ronda, Allegro con spirito, Bjelinski se poigrava s poliritmijom koja skokovitoj melodici daje dodatnu razigranost.
Gudački kvinteti u komornome opusu Wolfganga Amadeusa Mozarta zauzimaju važno mjesto iako ih je skladao „samo“ šest (u usporedbi s 23 gudačka kvarteta). Prvi je gudački kvintet dovršio u Salzburgu, u prosincu 1773. Ne znamo točan povod za skladanje toga djela, a što se tiče uzora, jedan od njih je mogao biti Luigi Boccherini, čiji su gudački kvinteti za dvije violine, violu i dva violončela krajem 1760-ih bili poznati širom Europe. Bliži i vjerojatniji uzor su dva gudačka kvinteta za dvije violine, dvije viole i violončelo što ih je Michael Haydn, mlađi brat Josepha Haydna i obiteljski prijatelj Mozartovih iz Salzburga, skladao u veljači i prosincu 1773., dakle neposredno prije tog Mozartova prvijenca. Međutim, nakon njega Mozart se nije vratio skladanju gudačkih kvinteta sve do 1787., punih četrnaest godina poslije, kada u dva mjeseca sklada gudačke kvintete u C-duru, K. 515 i g-molu, K. 516, ponovno bez poznatoga povoda ili narudžbe. Posljednja dva gudačka kvinteta, u D-duru, K. 593 i u Es-duru, K. 614, nastali su također jedan za drugim, u prosincu 1790. i u travnju 1791. na narudžbu bogatoga mađarskoga trgovca Johana Tosta, koji je bio izvrstan violinist i kojemu je i Joseph Haydn posvetio dva opusa svojih kvarteta.Između te dvije grupe po dva gudačka kvinteta Mozart je 1788. uGudački kvintet u c-molu, K. 406/516b obradio svoju Serenadu za osam puhača u c-molu, K. 388/384a koju je napisao 1782. „u velikoj žurbi“, kako se požalio (ili pohvalio) u pismu ocu. Ponovno ne znamo ništa o okolnostima ni o osobi koje je djelo naručila ili je možda spomenuta žurba bila zapravo unutarnja potreba skladateljeva. Međutim, usprkos žurbi ništa u tome djelu nije napravljeno površno ili nemarno. Iako je djelo nazvao serenadom, nema u njoj elemenata zabavne noćne glazbe. Na veće skladateljeve ambicije upućuje i odabir dramatičnoga c-mola. Zato nije čudo da se – možda opet potaknut nekom hitnom narudžbom ili željom da djelo koje smatra vrijednim otrgne zaboravu – šest godina poslije odlučio na obradu za gudački kvintet. Prema analizi dr. Bastiaana Blomherta, motive prve, dramatične teme prvoga stavka, sonatnog Allegra, Mozart na različite načine koristi u preostala tri stavka, stvarajući tako dojam velike cjeline. Drugi stavak, Andante, skrušena je molitva u skraćenom sonatnom obliku, dok je Menuet s Trijom skladan u kanonu – u Menuetu se on odvija između prve violine i violončela, a u Triju je dvostruki u inverziji između prve i druge violine i dviju viola. Finale u tempu Allegro je tema s varijacijama tako raspoređenima da tvore dojam sonatnog stavka sa skraćenom reprizom.
