Prema prvom dojmu čini se kao da je prvi album varaždinskog benda Sowas nastao bez porođajnih muka. Nešto se o albumu šuškalo nekoliko mjeseci, izašla su u međuvremenu dva singla i prošli se tjedan „beba“ pod nazivom Golden Veil već mogla kupiti na koncertu u Rogozu, na kojem su i promovirali album.
Imajući u vidu prijašnju muziku Siniše Sovića, kojeg su članovi benda predstavili kao frontmana, bilo je za očekivati da će publiku dočekati nešto atmosferično. Vrijeme i mjesto radnje bili su isti kao i prije koju godinu kad nas je njegov prijašnji bend, Sagan, na čijim je temeljima nastao Sowas, zabljesnuo tisućama žaruljica i tako pojačao doživljaj njihovog „svemirskog“ zvuka, spoja svih onih modernih žanrova koji u sebi imaju prefikse post- i alternative-.
Moglo bi se reći da oba benda grade, odnosno gradila su, svoj izraz na kontrastima. U zvuku Sagana to se osjećalo u kombinaciji elektroničkih i zvukova gitara, pri čemu bi ovi prvi u slušatelju stvarali osjećaj optimizma ili, ako ostanemo kod metafore svemira, lebdenja, dok bi prelasci na „prljave“ riffove stvarali osjećaj usidravanja, prizemljivanja, nečega subverzivnog i mračnog.
Horizont očekivanja
Prema teoriji recepcije svako umjetničko djelo evocira određeni horizont očekivanja. To je ono kad čovjek prije nego počne čitati knjigu, gledati film ili slušati bend u glavi stvara predodžbe o onome što bi se moglo događati u knjizi ili kako bi bend mogao zvučati. Kad se kaže da autor iznevjeri horizont očekivanja, iako to zvuči loše zbog riječi „iznevjeriti“, zapravo je to uglavnom pohvala, jer znači da je umjetnik iznenadio obožavatelja nečim novim, neočekivanim.
Sowas je svakako iznevjerio horizont očekivanja svakom fanu Sagana, jer ima manje gitare i manje „usidravanja“, koje je zamijenio jazz i funk, a ima više „lebdenja“, najjednostavnije rečeno, više je pop nego rock. No bilo bi nezahvalno kategorizirati ih žanrovski, kako se to kaže, staviti ih u ladicu, jer oni proizvode rapsodiju zvukova od kojih svaki pripada nekoj ladici ogromne komode koja se zove glazba, to je eklektično putovanje tijekom kojeg se možete osjećati u jednom trenu kao u noir filmu, u drugom kao na nekom vedrom ljetnom electro-festivalu i u trećem kao u nekom pomaknutom spotu grupe kakva je na primjer Tool, u kakvom ispliva i zvuk Sagana, kao na pjesmama Before ili Here. No neka se s tim zabavljaju glazbeni kritičari.
Supergrupa
U nastupu se činilo kao da sve ide po „špagi“ i da koncert s guštom odrađuju pa je i to možda uzrok dojma da je sve nastalo bez previše muke iako je jasno da je svaka pjesma osmišljena, dizajnirana, ni jedna ne nalikuje na prethodnu. Zapravo, kad pogledate na pozornicu, vidite da je pred vama supergrupa sastavljena od članova s debelim glazbenim stažem: uz Sinišu Sovića kao gitarista, na bubnjevima je Matija Burek iz benda Jam Ritual, saksofonist je Oliver Potočnik iz sastava Groove on, Martina Friščić, markantna jazz pjevačica, zaslužna je za spomenute „noir“ momente, a uz nju je vokal Neven Stipčić, kojeg je javnost vjerojatno prvi put upamtila na tom istom mjestu u Rogozu, kad je sa svojim bendom Bangin' Chimps pobijedio na Imagine festivalu i od onda skupio zavidno glazbeno iskustvo, te Marin Kereša na klavijaturama, jedan od motora nuSynergetic orkestra.
Međutim, tolika rapsodičnost ili „baroknost“ zvukova, u kojoj svaki član benda pokazuje koliki je majstor u svojoj tehnici, kolike „mišiće“ ima, ponekad kao da smanjuje dojam autentičnosti i na granici je da prijeđe u dosadu, no dobro balansiraju između tih krajnosti.
Sve u svemu, sigurno će Sowas izgubiti pokojeg fana kojeg je imao kao Sagan, alternativca i stonera, koji se voli nakon jointa ukorijeniti u pod i bengati s pivom u ruci, ali će sigurno naći nove među ljubiteljima modernog pop/rocka, neopterećenih žanrovskom „ideologijom“.
