U vrijeme kad liberalno građanstvo u javnom prostoru bombardira nacionalističko-katolička propaganda, kad ekstremni desničar „drma“ Ministarstvom kulture, kad se svećenici pokušavaju nametnuti kao autoriteti u svim područjima, pa i u ginekologiji iako im je i njihov Bog, kako piše Vedrana Rudan, „zabranio da se bave p....m“, a posljednja se uporišta slobodne misli, filozofski fakulteti, svim silama brane od toga da im se na mala vrata umjesto slobodnomislećih profesora u predavaonice uvale vjeroučitelji – novi prijevod nekog djela Miroslava Krleže malen je korak za prosječnog Hrvata, ali svakako velik za hrvatsku, pa i europsku književnost.
Krležofili i krležofobi
Naime, književnik Boris Perić pokušao je učiniti ono što nitko nije vjerovao da je moguće napraviti – prevesti, odnosno prepjevati „Balade Petrice Kerempuha“ na njemački jezik, a je li u tome uspio, a da se u prijevodu nije suviše od poetske vrijednosti izgubilo, prosudit će njemački čitatelji.
„O Krleži je u nas moguće govoriti samo u ekstremima, u rasponu od apologetike do negacije: postoje samo krležofili i krležofobi.“, napisao je bolnu istinu o Krleži književni znanstvenik Krešimir Nemec, a upravo to, politizacija Krleže, ono je što izrazito smeta njegovu prevoditelju Borisu Periću, koji je to u četvrtak u Gradskom muzeju Varaždin i sam priznao. Naravno, nije teško zaključiti da Krleža izrazito smeta desnici, zbog stava prema crkvi i kritici nacionalizma, pa je i to zasigurno jedan od razloga zašto ovaj prijevod, kao ni mnogi drugi „upitnog morala“, nije dobio potporu Ministarstva kulture.
„Opasni“ pothvat
Boris Perić Krležu promatra iz književnoumjetničke perspektive (iako po njegovu diskursu, djelima i autorima koje je prevodio nije teško zaključiti kojoj bi struji i sam mogao biti naklonjeniji, osobito ako imamo na umu njegov roman koji dijeli gotovo isti naslov kao Krležin – Povratak Filipa Latinovića) pa je posjetitelje počastio pravim malim predavanjem vješto povezujući i uspoređujući Krležu i njegove tekstove s brojnim europskim piscima i njihovim likovima, književnim tehnikama i motivima smještajući Balade u europski kontekst.
– Iako je sam Krleža prevođenje Balada smatrao 'opasnim' prevodilačkim pothvatom, ja sam taj pothvat shvatio kao izazov, ne samo zato što Balade i danas mnogi smatraju neprevedivima, već i zato što njemački prijevod otkriva brojne dodirne točke između Krležine poetike i poetika njemačkih pisaca od Grimmelshausena preko Brechta pa sve do Christiana Morgensterna, čije su Galženjačke pjesme (Galgenlieder) svoj odraz svakako pronašle u galgama, jednom od frekventnijih motiva Balada – ističe Perić.
Boris Perić i prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, uz književnika Ernesta Fišera, nisu knjigu predstavili samo čitanjem, nego su balade galženjaka Potepuha i zapjevali uz gitaru u „rap“ i rock verzijama, na glazbenu podlogu pjesme „Perfect Day“ Loua Reeda i melodije koja podsjeća na „Gangsta's paradise“.
Kriptokolonijalni ponos
Kao da su posjetitelje pustili da slušajući izvedbu meditiraju nad teorijom Tomislava Pletenca o tome kako će sad jedna kriptokolonijalna, inferiorna književnost (kakva je hrvatska) kao trojanski konj ući u svjetski jezik kao što je njemački. Lijepo je kad čovjek tako smije osjetiti mali ponos zato što je Hrvat, a da ne mora dizati papovku ili stavljati krunicu oko vrata.
Neizbježno se javlja misao (ili nada) da bi bilo od društvene važnosti da Herzerica, na primjer, postane poprište simboličke borbe ljevice i desnice (bolje simboličke nego stvarne). Naime, nakon ciklusa promocija, predavanja i projekcija knjiga u znaku desnice i povijesnog revizionizma („Jasenovački logori – istraživanja“, film o Hudoj jami) koja su u posljednje vrijeme održavana u toj instituciji, bilo bi zanimljivo (i na kraju krajeva pošteno, pa i katarzično) da se nakon Kerempuha pojave, na primjer, Boris Dežulović i Predrag Lucić s „Melodijama Blijeska i Oluje“ ili Ivo Goldstein s knjigom „Jasenovac – tragika, mitomanija, istina“ ili pak neki pulen s knjigom o ratnim zločinima Franje Tuđmana.
