Smještaj u domu za starije sve je češći izbor osoba treće životne dobi. Zdravstvena skrb i druženje među glavnim su argumentima takvog odabira, a svima je želja što kvalitetnije i s dostojanstvom provesti starost.
Tako je i u županijskom Domu za starije i nemoćne osobe Varaždin koji ima kapacitet 360 korisnika. Prema posljednjim službenim podacima, od ukupnog broja korisnika njih čak 106 je u dobi 85 godina i više. U toj je skupini i Panteleimon Proskura, koji je u 90. godini života.
- Zdravlje je najbitnije, a briga za zdravlje je ovdje u Domu organizirana jako dobro, uz stalni nadzor, opskrbu lijekovima... Moram pohvaliti i prehranu, a ako netko i nije zadovoljan, uvijek se mogu dati primjedbe na vrstu ili količinu hrane, i to dobro funkcionira – rekao nam je gospodin Proskura, koji je u Domu šestu godinu.
Najveće zlo - korona
Za kvalitetno slobodno vrijeme organiziraju se brojne aktivnosti: pikado, kuglanje, čitalačka grupa, eko-grupa, likovne radionice, zbor, vježbanje i dr., koje korisnici rado pohađaju. Stoga ih je pandemija koronavirusa jako pogodila, ne samo zbog opasnosti od bolesti, već i zbog prekida svih aktivnosti u Domu.
- Najveće zlo koje nas je zadesilo je korona. Bili smo izolirani, ograničeni u kretanju... To je trajalo dvije godine, a najteže je bilo tijekom pet mjeseci kad smo bili potpuno izolirani u sobama. Srećom, sve je bilo dobro organizirano, i prehrana koju smo dobivali u sobama, zdravstvene kontrole, pospremanje soba... No primijetio sam, ne samo na sebi, nego i na drugim korisnicima, da je sve to na nas depresivno djelovalo, nismo mogli ni međusobno komunicirati, prošetati hodnikom, to je bio velik pritisak, bilo je teško. Sada smo se opustili, to je najbitnije, i premda još nije baš sve došlo na svoje, pokušavamo koliko-toliko normalno živjeti. Puno nam to znači - ispričao nam je.
- Sa mnom u Domu je i moja supruga, kojoj se nažalost pojavila demencija pa ne možemo više sudjelovati u aktivnostima na kojima smo bili. Ja imam problema sa srcem, imam tri premosnice, pa se nisam mogao aktivnije uključiti u neke aktivnosti zbog tih problema – dodao je naš sugovornik, umirovljeni liječnik rodom iz Baranje.
- 1961. počeo sam raditi u Čakovcu, gdje sam upoznao i svoju suprugu koja je bila medicinska sestra, a od 1969. radio sam u Varaždinu, do 1989., kada sam otišao u invalidsku mirovinu zbog problema sa srcem – ispričao nam je gospodin Proskura koji je, kao predstavnik korisnika, i član Upravnog vijeća Doma.
Osvrnuo se i situaciju s poskupljenjima, koja osobito pogađaju umirovljenike.
- Sve je poskupjelo. U ovakvom stanju mi još možemo isplivati. Bio sam vojni liječnik, ali supruga i ja imamo osrednju mirovinu. Prodali smo i kuću pa možemo nekako živjeti, a i pomagati obitelji. No, sada su stigli novi problemi. Puno korisnika Doma je iz ove regije, radili su u tvornicama poslove koji nisu bili adekvatno plaćeni pa imaju i male mirovine. Kad su došli u Dom, mogli su “pokriti” smještaj, no sad je i smještaj poskupio. Puno je takvih osoba s malim mirovinama, a ni njihove obitelji nisu u puno boljoj situaciji, a malim primanjima, pa ne znam kako će se to riješiti. Starost bi trebala biti dostojanstvena, a kako će se to riješiti za njih, da ne završe na cesti? To je strašno teško – rekao je naš sugovornik.
Među korisnicima ima i onih koji su u Domu već više desetljeća, poput gospođe Mire Lipak, rođene 1934. godine. Rodom je iz Sunje, a u varaždinskom Domu je od 1992. godine.
- U Varaždin smo suprug i ja došli kao izbjeglice 1991. godine, a prvih 10 mjeseci smo bili kod jednih prijatelja. Suprug mi je bio jako bolestan pa nam je predloženo da dođemo u Dom. Plaćali smo normalno, kao korisnici Doma, smješteni smo u garsonijeru u kojoj sam i sad, 22 godine otkako mi je umro suprug – ispričala nam je gospođa Mira.
"Kao u kući"
- Nisam se vraćala u Sunju jer nema više onih ljudi koji su bili kad smo tamo živjeli. Ostala sam ovdje, tu imam prijatelje, jako mi je lijepo, svi su mi pomagali, prema meni su uvijek bili korektni, zato sam odlučila ostati. Jedno vrijeme je ovdje sa mnom bila i moja majka, dovela sam ju iz Sunje, no i ona je umrla. I ona i suprug su tamo zakopani, tamo imam grobnicu, sad i mene čeka, jer 88. godina je tu, ne znam koliko dugo ću još – napomenula je.
A svoju vitalnost, kaže, duguje zadovoljstvu životom u Domu.
- Kad smo došli ovamo, bila sam jako loše zbog cjelokupne situacije, morali smo bježati smo iz kuće. No uz dobre ljude ovdje u Domu koji su nas lijepo prihvatili, imala sam uvijek sve što mi je trebalo, i zato sam i ostala i ostat ću do kraja, zadovoljna sam i prezadovoljna – istaknula je.
- Bila sam uključena u puno aktivnosti, zbor, folklor... To mi je ostalo u lijepom sjećanju i daje ti poseban osjećaj i zadovoljstvo, kao da nisi u domu, nego u kući, gdje imamo takav odnos jedni s drugima kao da smo jedna obitelj - rekla nam je sugovornica, a otkrila nam je i kako joj je bilo za vrijeme pandemije.
- Nismo smjeli nikuda iz soba, bili smo odvojeni, međusobno smo mogli samo telefonski komunicirati. Donosili su nam hranu, dolazile su nam sestre, sobarice... i tako dvije godine s pauzama, ali sve smo na vrijeme dobivali, sve je bilo dobro organizirano. Ja osobno nisam bila nervozna, ne smeta mi samoća. Volim komunicirati i biti u društvu, ali nekad mi paše i samoća, osobito kad si u ovim mojim godinama – kazala je.
Nakon korone, novi izazov su poskupljenja.
- Da, jako je teško. Idem u trgovinu po higijenske potrepštine, voće... bez obzira na sve što imamo u Domu, uvijek se potroši još. Za sad još nekako ide, ali primjećujem da je sve puno skuplje – napomenula je gospođa Lipak.
A od svega je, ističe, najvažnije zdravlje.
- Hvala Bogu, nemam baš nekih problema, osim sa štitnjačom. Iako, u ovim godinama nikad ne znaš kad ti se nešto može dogoditi - nasmijala se.
- Za smještaj u Domu imam samo pohvale, da nije tako, ne bih ostala ovdje 30 godina. Kao obitelj smo. Naravno da nekad među korisnicima zna biti trzavica, kao i u svakoj obitelji, ali dijelimo i dobro i zlo. Nemam nekih loših sjećanja u ovih 30 godina, i nadam se da će i dalje tako biti – poručila je za kraj.
