Nedavno je u vatrogasnom domu DVD-a Biškupec održano zanimljivo druženje - okupljanje šire obitelji pokojnih Terezije i Stjepana Labaša, porijeklom iz Starog Golubovca podno Ivančice, koji je nekada slovio kao vrlo cijenjeni rudnik ugljena.
Terezija i Stjepan Labaš imali su desetero djece – sedam sinova i tri kćeri, od kojih su još živi samo jedan sin i jedna kći. Imaju dvadeset dvoje unuka, 30 praunuka i 14 prapraunuka – šira obitelj danas broji ukupno 147 članova od kojih je 27 pokojnih, no uskoro će se ova velika obitelj povećati za još nekoliko novih članova. Na druženju u Biškupcu bilo je 70 članova, a ostali su bili spriječeni raznim obavezama ili udaljenostima.
Zajednički snimak na početku druženja
Uz veselo druženje, ples i pjesmu, evocirali su uspomene na svoje porijeklo. Naime, Stjepan Labaš i sam je najveći dio svog radnog staža proveo u podzemlju rudnika u Starom Golubovcu, dok je njegova supruga Terezija bila domaćica i brinula za desetero djece.
Rudarska tradicija toga kraja bila je poznata širom Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Od 1875. godine, kad je počela prva ozbiljnija eksploatacija ugljena, pa sve do 1971., kada je rudnik službeno zatvoren – smjenjivali su se vlasnici rudnika. Najviše problema zadavao je prijevoz iskopanog ugljena pa je tako tih godina izgrađena i pruga Varaždin-Golubovec, a nakon nje i uskotračna pruga između rudnika u Starom i Novom Golubovcu.
Čuvaju sjećanja
Rudnik je zatvoren zbog neekonomične i skupe eksploatacije ugljena, jer su zalihe bile na velikim dubinama, a oprema zastarjela. Zatvaranjem rudnika mnogo je ljudi ostalo bez posla, a mnogi su prijevremeno umirovljeni. Puno obitelji otišlo je u druge krajeve, a dosta njih u Varaždin i okolicu. Ipak, više manjih sela u okolici čuvaju sjećanje na rudarske dane. Među žiteljima još je uvijek živih rudara.
U trošnim kućicama najbližih okolnih sela (Donji i Gornji Labaši, Behini i Krsniki) mogu se pronaći mnogi rudarski rekviziti – svjetiljke, šljemovi, odjeća, alati... Nažalost, danas je u selima sve manje ljudi, sela su opustjela, stare zagorske hiže se urušavaju... I ostaci rudnika također su u sve jadnijem stanju. Ipak, mnogi se rado sjećaju i prepričavaju negdašnji život i dogodovštine rudara i žitelja okolnih sela.
Kuća Terezije i Stjepana Labaš, kako danas izgleda, u selu Donji Labaši u Starom Golubovcu
Ovo je kraj u kojem danas nema industrije, u kojem je priroda netaknuta urbanim intervencijama, tvornicama i slično. Upravo priroda u svakom godišnjem dobu na svojstven način dočarava ljepotu krajolika, čistih potočića, biljaka, plodova... Naviru zanimljiva sjećanja na kraj Lijepe naše u kojem su nekada rudari iz utrobe zemlje vadili dragocjeno "crno zlato", u kojem je život bujao zahvaljujući rudniku ugljena, u kojem je između Starog i Novog Golubovca ugljen po uskotračnoj pruzi prevozila popularna mala parnjača ("rajža") s vagonetima ("huntima") na "kip".
"Rajža" za prijevoz ugljena
Da bi omogućili žiteljima Starog Golubovca odlazak u Novi Golubovec kod liječnika ili na vlak prema Varaždinu, vješti radnici su na jedan postroj vagona ugradili klupe s nadstrešnicom poput onih u vagonima velikog vlaka. Bilo je to vrlo osobito vozilo za prijevoz putnika, nazvano "cicka", koja je uzorno korištena niz godina, zapravo sve do pred zatvaranje rudnika. Posljednjih godina ugljen su iz Starog Golubovca prevozili teški kamioni kiperi.
Od struje do zdravstvenih predavanja
Sve do pedesetih godina prošlog stoljeća okolna sela nisu imala električnu rasvjetu pa su se koristile trijeske, svijeće, petrolejke ili rudarske "karbiterice". Uvođenje električne rasvjete u domove rudara i ostalih žitelja ovog kraja bilo je moguće zahvaljujući maloj termoelektrani u vlasništvu rudnika. Bio je to pravi preporod za sve ljude ovog kraja.
Uskotračna parna lokomotiva
Sjećanja na život u vrijeme rada rudnika još uvijek se prenose mladim naraštajima. Postoji čitav niz dogodovština. Jedan takav primjer je iz pedesetih godina prošlog stoljeća kad su u rudnik dolazili "prosvjetitelji" kako bi, pored ostalog, poučili stanovništvo higijenskim navikama (slično slušamo danas). Prikazivali su filmove koji su poučavali kako se umivati, kako koristiti maramice i ručnike, kako izbjegavati mogućnost zaraze, posebno sušice koja je tada ('50-ih godina prošlog stoljeća) harala, o tome kako redovito prati ruke, kako se redovito kupati, kako i gdje obavljati nuždu, kako koristiti zajedničku odjeću i obuću, kako se zaštititi od pojave ušiju i drugih nametnika, kako spriječiti širenje zaraznih bolesti, kako brisati nos, kamo pljuvati u javnim ustanovama ili kod kuće te mnoge druge korisne savjete. Podukama je uvijek prisustvovao velik broj žitelja okolnih sela.
Više puta su prikazivani i igrani ili dokumentarni filmovi koje su također s oduševljenjem gledali, pogotovo ako su filmovi bili avanturistički, kaubojski ili ratni. Kino predstave održavale su se u rudničkoj dvorani zvanoj "feljescimer". Dvorana je uvijek bila puna rudara iz okolnih sela i članova njihovih obitelji. Kad je rudnik kupio prvi crno-bijeli televizor mnoštvo ljudi okupljalo se u dvorani i gledalo redom sve emisije. To je bila prava novotarija koju gotovo nitko tada nije ozbiljno razumio.
Imenjaci i prezimenjaci dobili i brojeve
Prije svakog ulaska u jamu (okno) rudnika, u vodoravne kopove ili dizalima na dubinu od 150 metara, obavljala se prozivka rudara. U selima u okolici Starog Golubovca velik broj obitelji imao je isto prezime (Labaš, Krsnik, Behin, Bolšec), a mnogi rudari i isto ime. Pred kraj rada rudnika tako je bilo 24 Stjepana Labaša pa je svaki uz ime imao i određeni broj, koji se uvijek naglasio kod prozivke kako bi uprava rudnika bila sigurna tko je ušao i nakon smjene izašao iz podzemlja.
Šaht u rudniku Stari Golubovec
Ponekad su se događale i nesreće. Jedna eksplozije metana dogodila se 1951. godine kada je poginulo sedam rudara. U izvlačenju zatrpanih rudara sudjelovali su članovi Čete za spašavanje. Samo godinu dana kasnije, 1952. godine, još veća tragedija dogodila se u rudniku Novi Golubovec, kada je poginulo 10 rudara. Bile su to prave tragedije za sve rudare, a napose za obitelji poginulih. Zato ne čudi da su se rudari pozdravljali sa "sretno" prilikom ulaska u okna rudnika.
Rudnik je uz dvoranu za prozivke ("feljescimer") imao i kupaonicu u kojoj su se rudari nakon smjene mogli oprati pod tušem. Voda se grijala u kotlovima sagorijevanjem ugljena. Uoči praznika ili subotom kupaonicu su mogli koristiti i mještani okolnih sela. Krčma, čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti, za rudare je bilo mjesto opuštanja i druženja. Nedjeljom su se u krčmi okupljali i mladići koji i nisu bili rudari. Popularna je bila "kokta" i razne vrste likera.
Ostaci "krčme"
Velik broj mještana ili čitave obitelji su pored imena i prezimena imali i nadimke koje su stekli nekim događajem ili nasljeđivanjem. U selu Donji Labaši najpoznatiji nadimci, koji se i danas koriste, bili su Snopa, Hrga, Temek, Rundek, Trarek, Ban, Cuparka, Pojzek, Strugar, Johan, Špinek, Kekec, Gujdek, Sosek, Pica, Kajštefec, Boncek, Kadan, Siksa, Tec, Samboljica, Drajer, Sekačica, Kovačička, Smurdek, Pakšica, Desetnik, Dašec, Pjep... Kod Gornjih Labaša poznati su nadimci Forek, Zobek, Čukek, Sajko, Vosak, Voljkica, Jaki, Sepi, Efa, Čmarek, Plužar... U selu Behini korišteni su nadimci Čefek, Poparda, Pjepar, Črnjak, Perček, Bohnek, Joškar, Pajtek, Draček, Hokelj, Josi, Počaki, Roža, Ljoljak, Tunjar, Greberača, Kajnjar, Radek i Jakup, a kod Krsnika Valjek, Temuk, Imbralec, Klajnžija, Teljec, Gregurička, Zvekica, Bebač, Vika... Ovi su se nadimci koristili u svakodnevnoj komunikaciji, pa čak i kod prozivki rudara u rudniku.
Ostaci seoskih kuća
PRETRAŽITE KUĆNE ARHIVE ZA MINI MUZEJ RUDARSTVA - Deveti sin Terezije i Stjepana, profesor u mirovini Dragutin Labaš, nije krio zadovoljstvo okupljanjem ovako velikog broja članova obitelji, koje je potrajalo do duboko u noć. I sam je sudionik mnogih događanja u zadnjih dvadesetak godina rada "Golubovečkog ugljenokopa".
- Želja mi je da ovih nekoliko informacija o rudniku kvalitetnog ugljena i dogodovština u Starom Golubovcu potakne čitatelje porijeklom iz Starog Golubovca i okolnih mjesta, da u svojim domovima potraže fotografije, novinske zapise te druge dokumente i predmete (lampe, šljemove, odjeću...) vezane uz rudnik Stari Golubovec i da ih doniraju za zbirku sjećanja koja će se nalaziti u novom Domu sagrađenom na mjestu starog "feljescimera". Bit će to mini muzej rudarstva koje je neizbrisivo obilježilo ovaj kraj - rekao je Dragutin Labaš, doajen tehničke kulture i dobitnik brojnih nagrada i javnih priznanja, među ostalima nagrade Faust Vrančić za životno djelo za 2021. godinu i Medalje Grada Varaždina.
Informacije o pronađenim dokumentima i stvarima možete poslati na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., ili na adresu Dragutin Labaš, Dobriše Cesarića 159, 42000 Varaždin te na telefon 099 749 9498.
