Varaždinska putopiskinja Iva Marković nedavno je bila u finalu za Nagradu Dijana Klarić, osmišljenu u znak sjećanja na mladu, prerano preminulu šibensku putnicu i fotografkinju, a prvi je put dodijeljena 2014. godine.
U kategoriji za najbolji putopis Iva Marković konkurirala je svojim putopisom Viva Cuba Libre. Na dvadesetak stranica autorica donosi posve drugačiju sliku Kube od one koju možemo vidjeti u propagandnim brošurama, a iako nažalost nije dobila nagradu, priznaje da joj je bila velika čast biti odabrana za finale s još dvije osobe, posebno zbog toga što je odluku o finalistima donosio stručni žiri.
Bio je to dobar povod da porazgovaramo s Ivom.
Kada ste počeli putovati i zašto?
– Prvi veći apetiti za putovanjima otvorili su se kada sam se kao studentica uključila u volontiranje u udruzi studenata tehnoloških fakulteta, BEST, koja je osim druženja s internacionalnim studentima u Zagrebu tijekom raznih seminara nudila mnogo mogućnosti za posjet drugim zemljama u kojima udruga djeluje. Nakon toga odlučila sam se za još jedan veći korak i odlazak u Argentinu na višemjesečnu praksu i tako je nekako ljubav bila rođena i traje još i danas.
Koliko putovanje promijeni čovjeka, jeste li se Vi promijenili?
– Ovisi od osobe do osobe, svatko ima svoje interese i drugačiji način putovanja koji voli, pa tako to stvara i drugačiji efekt na čovjeka. Trudim se da putovanja na koja odlazim budu u vlastitoj organizaciji, izbjegavam agencije, nekoliko tjedana prije puta pokušavam napraviti klizni plan puta i naći smještaj kod lokalaca kako bih što više doznala o društvu i načinu života ljudi zemlje u koju putujem. I tu za mene počinje promjena jer upijam dojmove iz prve ruke i učim biti tolerantnija, otvorenija i najljepše od svega – iz svake zemlje i svakog društva, umjesto suvenira, pokupiti nešto što mi se sviđa i probati to uklopiti usvoj život, makar bila samo sitnica. Možda ja sama to ne primijetim direktno jer se te promjene ne događaju naglo, ali sigurna sam da putovanje otvara različite perspektive i čini čovjeka snalažljivijim i spremnijim na prilagodbe.
Ostavlja li na Vas snažniji dojam susret s prirodnim ljepotama ili susret s ljudima?
– Susreti s prirodom daju do znanja koliko smo mali i nevažni u usporedbi s njom, a susret s ljudima koliko veliki i značajni možemo biti u međusobnim odnosima i u društvu. Od oba susreta može se učiti i oba ispunjavaju.
Ispričajte nam nešto što Vas se snažno dojmilo.
– Prije puta smo prikupili penkale, bojice i flomastere da ih podijelimo stanovnicima u nekoj prilici. Kad smo stigli u prilično „odsječen“ grad na istoku Kube, u jednoj ulici djeca su taman izletjela iz kuće za koju smo za trenutak shvatili da je zapravo škola, dozvali smo jednu od učiteljica i rekli joj da bismo im nešto dali ako žele. Još i danas se naježim kao i onda kada se sjetim ozarenih lica i sretnih očiju koje su se pojavile kad smo iz ruksaka počeli vaditi još zapakirane flomastere, žene nisu mogle vjerovati da ih netko usred Baracoe upravo opskrbljuje takvim stvarima. Počele su zahvaljivati i ta njihova sreća i zahvalnost zauvijek će mi ostati u pamćenju.
O čemu najčešće razgovarate s ljudima u drugim zemljama?
– O svemu po malo, super je kad s nekim dobro klikneš pa možeš doznati mnogo toga, čime su zadovoljni, a čime ne, kako žive, volim usporediti Hrvatsku i našu perspektivu i način života s drugima. Nekad teme znaju biti i političke, a volim čuti i o tradiciji i običajima, pogotovo ako je neki događaj u tijeku. Uglavnom, spontano, na kraju uvijek bude nešto zanimljivo.
U svojim zapisima s puta koristite li i fikciju ili je sve dokumentarno?
– Sve je dokumentarno, obično tu i tamo ne- što zabilježim tijekom putovanja, pa se vođena tim smjernicama prisjećam i tako nastane tekst.
