Varaždinska Sinéad O'Connor, komentar je ispod singla „Reci, reci mi“ koji dobro opisuje mladu kantautoricu Tenu Rak, umjetničkog imena ŠećeЯ. Singl je objavila prošle godine na Youtube kanalu i tako na neki način najavila svoju samostalnu karijeru kantautorice, koja je prošli tjedan potvrđena predstavljanjem prvog albuma „Varijacije na tugu“ u Galerijskom centru Varaždin. Tena Rak bila je članica sada već bivšega varaždinskog punk-noise-pop benda Vlasta Popić, koji se u relativno kratko vrijeme od undergrounda uspeo do perjanice hrvatske indie scene. Razgovarali smo s Tenom Rak o stilu i poetici njezina solo albuma, o razlozima prestanka rada Vlaste Popić i ostalim zanimljivostima.
Koliko glazbenih i stilskih korijena kao solo umjetnica ŠećeЯ vučete iz ostavštine Vlaste Popić?
Minimalizam i ekspresivnost definitivno su stilski elementi od kojih ne mogu pobjeći, a koji su činili i dobar dio Vlastinog identiteta. Isto i igranje ritmom, koji me uvijek najviše vuče, zbog čega sam i odlučila sjesti za bubnjeve u jednom trenutku prije nekih deset godina. Ono od čega se odmičem je čvrsta forma pjesama. Kada sam solo, dopuštam si više grešaka i manevriranja, mada je neka vrsta pop forme i jednostavnih melodija uvijek tu. Također, kad sam solo, nema višeglasja, ali tim ću se pitanjem uskoro pozabaviti uvođenjem neke nove tehnike za izvedbe uživo.
Osjećaju se razni “plavi” stilovi na albumu “Varijacije na tugu”. Što je tuga za Vas?
Tuga je proces prihvaćanja da smo nešto izgubili zauvijek, otpuštanje ideje da se nešto možda može ''popraviti'' ili vratiti na staro. Tuga je izrazito teška, nimalo ugodna emocija koju svatko dobro poznaje, no ne dopuštaju joj svi da ih preplavi onda kada ona stupa na snagu - s razlogom. To je posebno vidljivo u današnjem užurbanom stilu života kada tugu jako često, na našim područjima gotovo s lakoćom, zamjenjujemo ljutnjom, frustracijom i raznim opravdanjima. Primjera radi, nekoć se za pokojnicima putem obreda tugovalo barem tjedan dana, a danas jedva da se stigne na sprovod. No tijelo i um pamte i kad tad taj se proces tugovanja mora odraditi ili se pretvara u bolest, bilo psihičku ili fizičku. Ja sam imala sreće uvući u svoj život neke drage ljude koji su mi na to skrenuli pažnju i bili rame za plakanje u trenutku kada sam digla ruke od guranja onoga što je vidljivo bilo gotova priča te bili uz mene koliko god da je trajalo. Dobra stvar je da, ako joj se prepustiš u potpunosti, ona u jednom trenutku završava, a osjećaj koji slijedi nakon dobrog plakanja je neprocjenjiv i izrazito ljekovit.
Nije rijetkost da vještine koje su stekli u svojem “ozbiljnom” životu glazbenici koriste i u svojoj umjetnosti. Pomaže li “psihologinja” u Vama i Teni glazbenici?
Sad si me otkrio! Nisam sigurna da bih mogla reći da pomaže, ali svakako utječe jer je psihologija dio mene. Čak bih mogla reći da ponekad i odmaže, isto kako mi je i klasično glazbeno obrazovanje odmagalo u kreativnom stvaranju dok nisam probila taj zid i otkrila što je to ''moj način''. Tako mi je stvarno bio izazov tu introspekciju pretočiti u pjesmu jer sam veći dio života provela učeći o unutarnjim procesima nego ih zaista izražavati putem riječi. Ali, kao i svaku drugu vještinu, otkrila sam svoj način kako započeti, uradila puno grešaka i „lošezvučnih“ stihova, pa nakon nekoliko dobrih skupila hrabrosti pokazati to, ali i otkrivati dalje. Motivira me znatiželja o tome kamo me to sve može odvesti, jer definitivno još učim.
Stihovi su minimalistički, a uz Vašu boju glasa i govor tijela, doima se kao da Vam služe da prenesete autentične osjećaje. Što je za Vas riječ?
Za mene je riječ impresija, a glazba ekspresija. Ono što sam doživjela, želim prenijeti na način da možeš razumjeti o čemu je riječ i koji su osjećaji bili u podlozi. Time dolazi do veće vjerojatnosti da se, unatoč autentičnosti, poistovjetiš bilo s pričom bilo s osjećajima. Ljudska iskustva nisu autentična s obzirom na ostavštinu ljudskog roda, svi prolazimo kroz manje-više iste stvari, no jedinstven je osobni doživljaj svake te priče.
Kako je nastajao materijal, je li Vam dugo trebalo da se “pronađete” nakon Vlaste Popić?
Materijal je nastao iz puke potrebe, u nekom drugom slučaju bih vjerojatno skroz poludjela. Nastao je na gitari jer je to jedini instrument koji mi je u stanu u kojem sam tada živjela bio na raspolaganju, a da sam ga mogla ušima podnijeti (bubnjeve, recimo, zbog glasnoće nisam pipnula mjesecima). Jedina pjesma koja nije na gitari, prvi singl Reci, reci mi, nastala je igrom slučaja prošle jeseni kada sam išla u otočku berbu grožđa: tri dana u malom hvarskom selu bilo je dovoljno da po prvi puta nakon vrtićke dobi osjetim taj blaženi osjećaj čiste bezbrižne dosade i zamolim domaćina, prijatelja kod kojeg sam odsjela, da mi ustupi svoje klavijature i opremu za snimanje. Tada je, zapravo (uz postojeće skice pjesama od ranije), sve počelo izlaziti. Prije toga sam zapravo proživljavala sve ono o čemu pjevam na albumu, a to nije bilo nimalo produktivno razdoblje. Točnije, to je razdoblje u kojem sam mogla podnijeti samo tišinu, klasiku na Trećem i eventualno destruktivnu buku kolektiva Moskau u kojem sam gostovala. Lažem, bilo je produktivno – u tom je razdoblju i nastala suita Varijacije na tugu. Ostatak materijala i sam album nastali su godinu dana kasnije, ovo proljeće.
Kakvi su dojmovi s nastupa u Galerijskom centru?
Izrazito sam zadovoljna tim koncertom i cijelom večeri. Od samog prostora koji nam je Galerijski centar Varaždin omogućio kroz vrlo ugodnu suradnju s Glazbenom mladeži Varaždin kao organizatorima, do publike koja je uspjela izdržati odgođeni početak same svirke (zbog čekanja još neke najavljene publike) i ispratila cijeli događaj potpuno otvorenog srca. To je ono što mi daje smisao kod mojih koncerata uživo jer ovo što radim ne mogu zamisliti u bučnom kafiću u kojem publiku čine revijalni gosti ili slučajni prolaznici. Za postići tu intimnu atmosferu svakako mi je važnija kvaliteta publike od kvantitete, a na promociji u Varaždinu dogodio se nevjerojatan spoj jednog i drugog i to me zaista napunilo elanom koji ću nositi i u sljedeću godinu. Moram priznati da mi je tjedan prije samog nastupa bio dosta stresan zbog ideje o sviranju pred (jako) poznatim ljudima, no dogodila se neka čarobna razmjena i baš sam sretna.
Zašto se raspala Vlasta Popić i ima li kakvih naznaka za ponovno okupljanje?
Vlasta Popić se raspala kako bi njeni članovi danas mogli raditi to što rade - Ivča uz Mišino pojačanje nastavlja osvajati svijet sa svojim Seineom, ovaj pak sa svojim bendom i studijem Radost! nastavlja obrazovnu politiku zagrebačke scene, a ja osim svog solo projekta radim i na nekim drugim područjima koja mi stvaraju izrazito zadovoljstvo, a do kojih vjerojatno ne bih došla da sam u bendu, koji zbog svoje prirode baca sjenu na sve druge stvari kojima se baviš. Baš smo narasli kao bend, ali još više kao osobe ('ko bi rek'o, srednje dvadesete) i razilaženje je bio jedini put. Vrijedi žaliti za tim, ali u jednom trenutku treba i prežaliti te prihvatiti da nekim stvarima mora doći kraj i da svako forsiranje priče bez istinskih motiva može donijeti više štete nego koristi. Uostalom, i ptice na grani već znaju da nakon što se jedna vrata zatvore - druga se negdje uvijek otvore.
