Još tijekom srednje škole govorio je da želi upisati prestižni Cambridge jer je tamo kvalitetno obrazovanje i poticajno okruženje. Nakon godine dana studiranja prirodnih znanosti na drugom najstarijem sveučilištu u Engleskoj, koje smatraju najboljim europskim sveučilištem, bivši maturant Prve gimnazije Varaždin Ilija Srpak kaže da je Cambridge čak i nadmašio njegova očekivanja.
- Stalno imam puno za učiti, radi se prilično napredno gradivo i to na kvalitetan način kroz sustav drugačiji od onog u Hrvatskoj: moja okolina je jako poticajna i mnogo ljudi dijeli moju strast prema znanju i radu – otkrio je mladi Varaždinac, danas sjajan student koji je po rezultatima ispita među 7 % najuspješnijih studenata na Cambridgeu u svom smjeru.
Javnost još pamti njegov govor s prošlogodišnje dodjele Oskara znanja, čija je iskrenost o stanju u obrazovanju u Hrvatskoj mnoge oduševila, a neke i neugodno iznenadila. Kako na to gleda danas, jesu li se ostvarila njegova očekivanja, ima li prostora za istraživanja i kakvi su profesori i studentski život u Engleskoj bile su samo neke od tema o kojima smo razgovarali s varaždinskim genijalcem.
Dobro prošlo, ali moglo je i bolje!
Jesi li zadovoljan s godinom koja je iza tebe?
Ispiti su zaista prošli dobro, iako ne kažem da nisu mogli još bolje. Dobio sam najvišu moguću ocjenu, tzv. First class. Kada bismo povukli paralelu između ocjena u Hrvatskoj i Engleskoj, First class (1) bi bio 5, Second class, division one (2.1) bi bilo 4, Second class division two (2.2) bi bilo 3, Third class (3) bi bio 2 i Fail bi bio 1. Dakle, mogu reći da sam završio s 5. Ocjene se dodjeljuju prema postotku studenata, tj. percentilnom rangu. Drugim riječima, studenti se moraju natjecati za ocjene, a samo 25 do 30 % ih može dobiti najvišu ocjenu, 60 do 65 % ocjenu 2.1 i 2.2, a otprilike 10 % studenata će imati niže od 2.2, iako bi možda bili dovoljno dobri da imaju 5 u Hrvatskoj. Nije specificiran postotak ljudi koji padaju, nego bi trebali imati određen postotak riješenosti. Ukupno sam na cijelom smjeru završio 38. od 604 studenta, što je 94. percentil, odnosno po rezultatima sam u 7 % najuspješnijih studenata. U cjelini, jako sam zadovoljan, trudio sam se cijele godine, puno sam naučio i sretan sam s time kako je sve prošlo. Dogodine mogu ciljati i biti u top 10 studenata.
Koje su glavne razlike studija u inozemstvu i Hrvatskoj?
Teško je reći što je značajka inozemstva, a što samo Cambridgea. Mogu reći da je razlika da u Cambridgeu nikad nećete čuti stvari poput: “Taj je ispit palo 50 % studenata” ili “Ma bitan je prolaz, ne treba više od 2” i slično. Ne kažem da nema dobrih studenata u Hrvatskoj. Dapače, ima jako dobrih, ali to je realno gledano manjina. Isto ima i jako dobrih fakulteta. Nikad nisam rekao da nema. Ali kad pogledate da je za kemiju na PMF-u dovoljno 3 na maturi iz tog predmeta i da neki fakulteti jedva popunjavaju kvotu, jasno je da nisu svi upisani ta najviša kategorija. Cambridge je prošle godine prijavilo 18.500 ljudi, od čega su na studij došle tek 3.500. Principom intervjua i visokih upisnih kriterija 81 % prijavljenih je otpalo.
Koje su prednosti, a koji nedostaci?
Prednost je da je puno lakše osamostaliti se i steći neka životna iskustva nego kad se živi sat vremena od kuće i kada roditelji mogu doći bilo kada. Kad sam došao u Englesku bilo mi je čudno kad su mi moji nekadašnji kolege iz razreda rekli da prljavo rublje nose kući kako bi ga oprali. Nedostatak je taj što je teže u početku, kada se moraš snaći u novoj okolini primoran koristiti engleski jezik. Isto tako, studirati u Engleskoj je malo skuplje nego u Hrvatskoj, ali postoje načini da se živi normalno.
Na koji način je organizirana nastava, ima li prostora za istraživanja? Radiš li na nekim projektima i kojim?
Cambridge ne koristi Bolognski sustav i struktura studija je dosta različita u odnosu na Hrvatsku. Nastava je organizirana u tri obrazovna razdoblja, svaki trajanja oko dva mjeseca. Prva dva sadrže osam tjedana s predavanjima i laboratorijskim vježbama od ponedjeljka do subote, te svaki tjedan iz svakog predmeta imam po sat vremena supervizije, odnosno grupe s dvoje, troje studenata, profesorom ili doktorantom. Imamo sedam do osam sati tjedno praktikume i ostatak vremena radimo zadaću, koje se zna tjedno nakupiti i do 40 stranica. Program je zamišljen da stvori studentima određeni pritisak i to mi se sviđa. Nije moguće raditi istraživanje tijekom godine, nego samo preko ljeta, što ću vjerojatno dogodine. Ovog ljeta učim programiranje i fizikalnu kemiju.
Kakva je opremljenost sveučilišta u odnosu na naše škole i fakultete? Ima li nešto što te je posebno oduševilo?
Opremljenost fakulteta je, naravno, neusporediva s Hrvatskom, Cambridge je bogat i imamo izuzetno mnogo različitih uređaja: HPLC, NMR, elektronska mikroskopija, difraktometri s X-zrakama sastavni su dio studentskih praktikuma. Oduševili su me i oprema i sami praktikumi. Mislim da sam se zabavio, ali i jako puno naučio.
Što ti je bilo najgore i najteže? Koji su ti predmeti zadavali najviše glavobolje?
Najteži su bili Materijali jer nikad prije nisam učio ništa slično, makar je bilo dosta fizike i kemije. No i tu sam bio među 15 % najuspješnijih. Neki odgovori su bili esejske prirode što je izazov i zbog engleskog jezika, ali i zbog toga što sam obično radio preko računanja i drugih stilova zadataka. Svaki je predmet imao teške zadatke, ali sve je na kraju bilo dobro.
Kakvi su profesori? Je li te netko posebno oduševio, imaš li omiljenog?
Profesori su super. Sviđa mi se način poučavanja i mislim da sam jako puno naučio. Istaknuo bih dva profesora, mog supervizora iz kemije dr. Petera Wothersa, kemijskog olimpijca i poznatog popularizatora znanosti. Strog je u poučavanju, ali proširuje vidike i izuzetno dobro prenosi znanje, čak i sa stvarima za koje sam mislio da znam sve. Drugi je moj supervizor iz matematike, dr. Sergei Taraskin, koji me naučio mnogo toga što nisam ni znao da ne znam i razbuktao moju ljubav prema matematici te ću dogodine i uzeti matematiku kao jedan od predmeta.
Genijalci se na Cambridgeu drže skupa
Kakvi su ostali studenti, s kime se najviše družiš?
Ostali studenti su, naravno, isto radišni, marljivi i željni znanja. Na mom collegeu St. Catharine’s (collegei su nešto poput domova iz Harry Pottera) ima nas 35 u mojem smjeru i mojoj godini, a njih desetak je bilo na olimpijadi. Trećina nas je dobila First class. Nema Varaždinaca, ali ima još nekoliko studenata iz ostatka Hrvatske. Družim se s četvero Zagrepčana i jednim Koprivničancem, s kojima se znam otprije. Svi smo olimpijci i zajedno brojimo više od 30 medalja iz područja fizike, astrofizike, kemije, geografije, matematike i informatike, a dogodine nam dolaze i dvoje Splićana U mojem smjeru i godini studiraju dvojica, Petar Suman i Filip Marijanović, obojica su predani fizičari.
Kakav je smještaj i hrana? Tko su ti cimeri i kako se s njima slažeš?
Smještaj nije ništa posebno: imam krevet, ormar, stol, umivaonik, ali najbolja stvar je da smo sami u sobi. Gotovo sve sobe su jednokrevetne tako da možemo sami raditi koliko i kad hoćemo, bez da si međusobno smetamo ili se dekoncentriramo. Kad se posjetimo, znamo bez prestanka pričati dva sata! Hranu si sam kuham, makar postoji menza, ali ne želim trošiti toliko novaca. Dijelim na katu kuhinju i kupaonicu s ostalim studentima. Ljudi u mojoj zgradi su jako pristupačni i dragi. Sljedeće godine mijenjamo sobe i ljudi s kojima ću dijeliti hodnik će biti tri Engleza, od kojih dvoje poznajem i jako smo si dobri, a jedan od njih je bio najbolji student na godini s matematikom od preko 97 % i fizikom preko 90 %.
Kakav je studentski život?
Studentski život mi je onakav kakav vjerujem da bi trebao biti: uglavnom studiranje. Puno posla, puno znanja. Sam si perem rublje, slažem hranu, spremam sobu, a nekad se i družim s prijateljima. Kako da kažem, savršeno balansirano, kao što sve stvari trebaju biti.
S čime se baviš u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme idem u teretanu, vozim bicikl, čitam, učim jezike, čujem se sa svojom curom Martom. Slobodnog vremena zna biti, ali ne puno. Nekad se znamo mi iz Hrvatske naći i naručiti pizzu i kartati, igrati nešto ili samo pričati. Svaki put kad je nekom rođendan uzmemo tortu i družimo se.
Moraš li puno učiti? Može li se na Cambridgeu “kampanjski” raditi i prolaziti? Jesu li ispiti teški?
Program je dosta intenzivan, a nikom ni ne pada na pamet ne napraviti zadaću. Radi se do kad se ne napravi. Stresno je i umarajuće, ali to mi se sviđa. Jako je teško kampanjski učiti jer osoba kroz stalne zadaće mora raditi. Na kraju godine imamo ispite, bez drugog ili ikakvog popravnog roka. Naravno da uvijek postoji mogućnost da se netko zezne. Cilj je učiti i raditi toliko da, čak i ako osoba zezne, i dalje napiše dobar ispit za koji se mora raditi dva do tri mjeseca. Zadaci u zadaćama su teški, a na ispitu su malo lakši. Međutim, kod ispita je vrijeme problem: potrebno je biti brz i stići riješiti sve. Ispiti definitvno zahtjevaju puno pripreme i znanja i iako sam u srednjoj bio „kampanjac“, ovdje učim mjesecima prije.
S kakvim predznanjem dolaze ostali studenti na Cambridge? Koliko su učenici iz Hrvatske spremni za studij na jednom takvom prestižnom fakultetu, što se tiče znanja?
Program je ponajprije prilagođen britanskom sustavu obrazovanja. Međunarodni studenti čine otprilike polovicu studenata i ne znam za njih kakvo im je predznanje. Primjerice, stvari koje smo radili na kemiji na Cambridgeu, na zagrebačkim fakultetima bi se radile tek na drugoj ili trećoj godini. U Engleskoj ne prolazi „profesore, mi to nismo radili“. Svatko od studenata je dužan imati potrebno predznanje. Što se Hrvatske tiče, samo ono što se radi u srednjoj školi, preciznije u matematičkoj gimnaziji, nije dovoljno za Cambridge. Svi s kojima se družim na studiju su bili “jaki” domaći i međunarodni natjecatelji koji su znali jako puno dodatnih stvari koje se ne uče u školi, i koje nas naši profesori ne bi mogli naučiti jer je to jednostavno prezahtjevno gradivo.
Uoči svog odlaska najavljivao si kako je moguće da ostaneš u Engleskoj i nastaviš istraživanja. Još uvijek tako misliš? Koji su tvoji planovi?
Sviđa mi se kako je tamo, ali još je teško reći, ovisi o dosta stvari koje se još mogu dogoditi u međuvremenu.
Hrvatska još pamti tvoje poruke koje si uputio na dodjeli Oskara znanja, kada si rekao da hrvatsko obrazovanje podržava prosječanost, a gasi izvrsnost. Kako danas gledaš na to? Misliš li da se što promijenilo?
Neki pamte, a neki su samo dočekali da što prije zaborave. Moj brat Marko i njegov kolega iz razreda su išli na fizičku olimpijadu u Izrael i nitko od medija ih nije dočekao kad su se vratili. Znam, jer sam ih ja dočekao. I dalje mistojim iza toga i mislim da sam trebao reći sve što sam rekao. I nije mi žao. Nažalost, koliko vidim, od tada se nije mnogo toga promijenilo u Hrvatskoj.
Nedostaje mi djevojka, burek i roštilj!
Čuješ li se s prijateljima? Koliko često dolaziš kući? Tko i što ti najviše nedostaje iz Hrvatske?
Nekad se čujem i s prijateljima, makar uglavnom s curom. Ona mi i najviše nedostaje te kad sam kod kuće najviše vremena provodim s njom ili učim. Čujem se i s obitelji i volim provoditi vrijeme s njima kad se vratim. Vraćam se nakon svakog perioda i onda sam po mjesec do mjesec i pol kod kuće. Iz Hrvatske mi najviše nedostaje hrana, burek, kebab, roštilj, čega baš nemam tamo.
Iza nas su rezultati državne mature, koji su najlošiji u 10 godina koliko se održava matura. Je li te to iznenađuje? U čemu je po tvojem mišljenju problem? Ne, uopće me ne iznenađuje što je toliko učenika palo maturu. Naravno da nisu svi pristupnici mature dovoljno dobri da upišu fakultet i bilo bi čudno da jesu. No, matura u Hrvatskoj ima druge probleme. Prije svega, prelagana je i ne testira znanje dovoljno dobro jer su zadaci prejednostavni i lako je naučiti se i dobiti 4 ili 5. Preniski su bodovni pragovi. Ne postoji niti jedan imalo smisleni razlog da na tako jednostavnim testovima prag za prolaz bude 25 %. To je naprosto strašno! Na maturama prag za 2 bi trebao biti najmanje 50 %. Pogotovo na predmetima kao što su viša razina matematike i fizika. Te predmete pišu ljudi koji će studirati prirodne i tehničke znanosti. Zašto je prihvatljivo reći da je netko tko je riješio svaki četvrti zadatak dovoljno dobar da prođe takav ispit? Spomenuo sam to i ministrici Blaženki Divjak, no odgovorila mi je da bi u tom slučaju više učenika palo maturu. Rekao sam joj da je smisao da padnu učenici koji nisu dovoljno dobri, jer svrha mature jest provjera kompetencija: važno je odvojiti najkompetentnije učenike od srednje kompetentnih. Oni još lošiji ne trebaju biti “odvojeni” jer neće ni upisati fakultet, pa nije važno. Nisu i ne mogu svi biti akademski obrazovani. Problem s maturom je da je prejednostavna i da ne provjerava tu kompetentnost dovoljno dobro. Cilj mature je moći dobro razlučiti tko se može gdje upisati. Po meni je besmisleno da je za kemiju na PMF prihvatljivo imati 3 iz mature iz kemije. Što bi trebalo učiniti? Uopće me ne iznenađuje što je toliko učenika palo državnu maturu, ali me iznenađuje zašto se konačno ne napravi normalna matura na kojoj bi palo i još više učenika, jer bi se na taj način odvojili oni najbolji od onih osrednjih koji neće upisati fakutlete. Njih bi se na maturi trebalo „odvojiti“. Jedno od pitanje je zašto učenici koji napišu loše maturu u školi iz tog predmeta imaju dva do tri ocjene više iz tog predmeta? Naravno, puno se popušta, pa se učenici prestanu i truditi, a ni profesorima se često neda. S obzirom na vlastita iskustva, problem je i u preuveličavanju mature. Od prvog razreda srednje škole stalno se govori o maturi i stječe se dojam da svrha srednje škole nije stjecanje znanja već priprema za maturu. Učenici se već u drugom razredu boje, a u trećem ili četvrtom razredu idu na sve moguće instrukcije za ispit za koji se uči tjedan dana. Taj strah možda koči učenike. Moje je mišljenje da o maturi ne treba ni razmišljati prije četvrtog razreda, a i tada maturi treba pristupiti smireno i ustrajno. Učenici jednostavno trebaju više raditi, a profesori se više truditi. Moram reći da se opaske za profesore uglavnom ne odnose na moje. Izuzetno sam bio zadovoljan s profesorima i u osnovnoj i u srednjoj školi. Bilu su genijalni profesori, no čak ni oni nisu izbjegli to spominajnje mature nekoliko godina prije četvrtog razreda. Nisu mature teške, samo im treba pristupiti zrelo. Nisu svi za studiranje. Kakav je bio tvoj uspjeh na maturi? Imao sam sve 5, pri čemu sam tri predmeta napisao najbolje u Hrvatskoj i imao 100 % riješenosti Mature jednostavno nisu dovoljno dobre da razdvoje ljude koji su najbolji. Čak i mi sa „savršenim“ maturama na Cambridgeu postiženmo riješenost ispita od 70 do 90 %. To je pokazatelj da mogu postojati testovi da se odvoje najbolji
Matura ne testira znanje dovoljno dobro
Iza nas su rezultati državne mature, koji su najlošiji u 10 godina koliko se održava matura. Je li te to iznenađuje? U čemu je po tvojem mišljenju problem?
Ne, uopće me ne iznenađuje što je toliko učenika palo maturu. Naravno da nisu svi pristupnici mature dovoljno dobri da upišu fakultet i bilo bi čudno da jesu. No, matura u Hrvatskoj ima druge probleme. Prije svega, prelagana je i ne testira znanje dovoljno dobro jer su zadaci prejednostavni i lako je naučiti se i dobiti 4 ili 5. Preniski su bodovni pragovi. Ne postoji niti jedan imalo smisleni razlog da na tako jednostavnim testovima prag za prolaz bude 25 %. To je naprosto strašno! Na maturama prag za 2 bi trebao biti najmanje 50 %. Pogotovo na predmetima kao što su viša razina matematike i fizika. Te predmete pišu ljudi koji će studirati prirodne i tehničke znanosti. Zašto je prihvatljivo reći da je netko tko je riješio svaki četvrti zadatak dovoljno dobar da prođe takav ispit? Spomenuo sam to i ministrici Blaženki Divjak, no odgovorila mi je da bi u tom slučaju više učenika palo. Rekao sam joj da je smisao da padnu učenici koji nisu dovoljno dobri, jer svrha mature je provjera kompetencije.
Nisu svi za fakultet.
Naravno da nisu svi dosta dobri za fakultet i to nije sramota. Nisu i ne mogu svi biti akademski obrazovani. Problem s maturom je da je prejednostavna i da ne provjerava tu kompetentnost dovoljno dobro. Cilj mature je moći dobro razlučiti tko može gdje upisati. Po meni je besmisleno da je za upad na PMF kemiju prihvatljivo imati 3 iz mature iz kemije.
Što bi trebalo učiniti?
Uopće me ne iznenađuje što je toliko učenika palo državnu maturu, ali me iznenađuje zašto se konačno ne napravi normalna matura na kojoj bi palo i još više učenika, jer bi se na taj način odvojili oni najbolji od onih osrednjih koji neće upisati fakutlete. Njih bi se na maturi trebalo „odvojiti“. Jedno od pitanje je zašto učenici koji napišu loše maturu u školi iz tog predmeta imaju dva do tri ocjene više iz tog predmeta? Naravno, puno se popušta, pa se učenici prestanu i truditi, a ni profesorima se često neda. S obzirom na vlastita iskustva, problem je i u preuveličavanju mature. Od prvog razreda srednje škole stalno se govori o maturi i stječe se dojam da svrha srednje škole nije stjecanje znanja već priprema za maturu. Učenici se već u drugom razredu boje, a u trećem ili četvrtom razredu idu na sve moguće instrukcije za ispit za koji se uči tjedan dana. Taj strah možda koči učenike. Moje je mišljenje da o maturi ne treba ni razmišljati prije četvrtog razreda, a i tada maturi treba pristupiti smireno i ustrajno. Učenici jednostavno trebaju više raditi, a profesori se više truditi. Moram reći da se opaske za profesore uglavnom ne odnose na moje. Izuzetno sam bio zadovoljan s profesorima i u osnovnoj i u srednjoj školi. Bilu su genijalni profesori, no čak ni oni nisu izbjegli to spominajnje mature nekoliko godina prije četvrtog razreda. Nisu mature teške, samo im treba pristupiti zrelo. Nisu svi za studiranje.
Kakav je bio tvoj uspjeh na maturi?
Imao sam sve 5, pri čemu sam tri predmeta napisao najbolje u Hrvatskoj i imao 100 % riješenosti Mature jednostavno nisu dovoljno dobre da razdvoje ljude koji su najbolji. Čak i mi sa „savršenim“ maturama na Cambridgeu postiženmo riješenost ispita od 70 do 90 %. To je pokazatelj da mogu postojati testovi da se odvoje najbolji.
