Valentinovo, odnosno Dan zaljubljenih, proslavljen je i u Domu za starije i nemoćne osobe Varaždin. Recitiralo se i pjevalo, a brojni su se korisnici prisjetili uspomena iz mladenačkih dana, svojih prvih ljubavi i načina proslave Dana zaljubljenih koje i danas izazivaju osmjehe na njihovim licima.
Najveći ljubavni hitovi
Koje ih uspomene vežu iz mladenačkih dana za Valentinovo prisjetili su se i Josip Bešenić (86) te Štefica Bogdanović (85), par koji se upoznao prije 16 godina i od tada zajedno živi. U mladenačkim danima su obilježavali ovaj dan, ali danas im je kao i svaki drugi jer, kako kažu, ljubav treba drugoj osobi pružati svaki dan, a ne samo na Valentinovo.
- Danas malo drugačije gledamo na ljubav. Ona je jedino što možemo sada dati jedno drugome jer, dok si mlad, ne razmišljaš na taj način i baviš se drugim stvarima - složili su se supružnici Josip i Štefica, dodajući da ne treba težiti materijalnom jer bitno je ono unutarnje - pažnja i potpora koju jedan drugom mogu pokloniti.
Da svoju jedinu ljubav života nikada neće zaboraviti, posvjedočila je i Ružica Juras (91). Brojne je stihove upravo o toj ljubavi zapisala u svojim pjesmama preko kojih njezina sjećanja žive. Kako kaže, ona je stara generacija i u doba njezine mladosti na dan Valentinova dečki su predvečer svim curama u mjestu znali pjevati pod prozorom.
- Išli bi od prozora do prozora i pjevali cijelu noć, i to najveće ljubavne pjesme toga doba – prisjetila se.
Ružica je pohađala školu kod uršulinki i bilo kakva ljubavna pitanja bila su tabu tema pa tako i slavljenje dana zaljubljenih. No, kad su došle doma, mogle su se malo opustiti pa su rado provodile vrijeme zabavljajući se na Dravi.
- Uvijek smo bile vedra i vesela duha, bezbrižne, u dobrim i stabilnim familijama i imale sam lijepu mladost. To je dio života kojeg se rado sjećam i onda poslije toga rado se sjetim života sa suprugom Zvonkom s kojim sam bila 47 godina u braku - dodaje.
Naime, kako kaže sugovornica, nikada neće zaboraviti dan kada je upoznala svojeg supruga.
- Bilo je to 1946. i bio je to presudan susret na Dravi. Često sam sa curama išla na kupanje na Dravu. Tamo smo znale provesti cijeli dan, a nosile smo si i jelo. Sunčale smo se, pjevale, zabavljale. Tako je bilo i toga dana. Sjedile smo na obali rijeke i najednom iz vode izađe jedan momak, “blondi” s plavim očima. Odmah sam ga primijetila i pitala se „tko je taj dečko“. Prišao nam je i pitao nas imamo li štogod za pojesti i tada sam ga po glasu prepoznala – prisjetila se Ružica.
Bio je to prijatelj njezina brata, Zvonko, i upravo taj susret bio je presudan. Zaljubili su se. Jednog joj je Valentinova, prisjeća se, iz Zagreba donio pismo, bacio ga kroz prozor u njezinu sobu i natrag otišao na vlak za Zagreb. A tada se u jednom smjeru vlakom putovalo četiri sata!
“Sve spremi, sutra ćemo se vjenčati”
- Ljeto prije početka njegova školovanja proveli smo zajedno. Bilo je to 1946. godine i došla je jesen kada se trebalo vratiti na fakultet. Viđali smo se samo jednom na tjedan, ali smo si zato svaki dan pisali da je čak jednom poštar pitao moju mamu kakva mi to pisma svaki dan nosi. Zvonko je dolazio, inače, samo subotom, ali je na jedno Valentinovo došao samo da mi da pismo. To pismo još uvijek čuvam kao i ostala najljepša pisma koja mi je pisao, a pisali smo si svaki dan – govori Ružica, dodajući da joj je jednog dana stigao telegram u kojem je pisalo “Sve spremi, sutra ćemo se vjenčati”. Iako joj isprva ništa nije bilo jasno napravila je kako je Zvonko napisao i čekala ga.
- Sljedeći je dan Zvonko došao s kumom i otišli smo u Gradsku vijećnicu. Bio je 3. listopada i u 11 sati smo se vjenčali. Naime, radilo se o tome da su u ondašnje vrijeme obrazovane, ali neudane momke slali u Pariz na dodatno školovanje za ambasadore. Svi su željeli taj posao, a moj Zvonko ga je zbog mene odbio – rekla je Ružica, dodajući da je odmah drugi dan nakon svadbe odnio vjenčani list da dokaže kako ima suprugu i da ne može u Pariz.
