- Ne dajte da vas ponižavaju lošim društvenim statusom, bijednim plaćama, prozivkama nekompetentnih osoba, dječjim nepoštivanjem i roditeljskim zastrašivanjem. Budite ponosni na svoje zanimanje i rad i to javno pokažite, branite dostojanstvo struke i osobe učitelja – poučio je Zoran Hajek, poznati varaždinski profesor i dugogodišnji ravnatelj Graditeljske, prirodoslovne i rudarske škole Varaždin svim učiteljima u povodu Svjetskog dana učitelja, koji se obilježava 5. listopada.
“Svaku noć sanjam školu”
Bivši ravnatelj nekadašnjeg “Rudaka” od 1. lipnja ove godine je u zasluženoj mirovini. Iako su mu prva četiri mjeseca penzije brzo prošla uz druženja i putovanja, s dolaskom rujna i početkom nastave “uhvatila” ga je, priznao nam je, nostalgija za školom.
- Da, jako mi nedostaju kolege, učenici i posao ravnatelja koji sam obavljao zadnjih 15 godina. To je moj život. Svaku noć sanjam školu, najčešće nestvarne situacije i događaje, ponekad ugodne, ponekad ne. Trebat će puno vremena da škola izađe iz mene, no treba realno prihvatiti činjenicu da je taj dio mog života završen – ističe novopečeni “penzioner” koji će u povodu Svjetskog dana učitelja ovog četvrtka, 3. listopada zajedno s još 52 kolega i kolegica iz škola koji odlaze u mirovinu primiti zahvalnice Varaždinske županije.
Hajek je bio predsjednik udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Varaždinske županije, a bio je i član radne skupine za uvjete rada u odgojno-obrazovnim instutucijama za vrijeme izrade Strategije razvoja predtercijarnog obrazovanja pod vodstvom Petra Bezinovića iz Instituta za društvena istraživanja, koja je predhodila prijedlogu kurikularne reforme Borisa Jokića, koja na kraju nije zaživjela. No, prije 1983. godine i dolaska u tadašnji Školski centar za obrazovanje NGRM kadrova Varaždin, mladi inženjer biotehnologije Hajek radio je u Podravci. O tome zašto je posao inženjera u poznatoj prehrambenoj tvrtci zamijenio poslom u školi, je li mu danas žao zbog toga, što znači biti ravnatelj škole, je li nastavnicima teže u školama u odnosu na nekad bile su samo neke od tema o kojima smo razgovarali.
Zašto ste posao u Podravci zamijenili radom u školi?
U Podravku sam išao raditi kao njihov stipendist. Posao mi se sviđao i brzo sam napredovao u zvanju i statusu. No problem je bilo putovanje na posao. Svaki dan odlazio sam kući u Varaždin, ljeti na motociklu, a zimi vlakom, autobusom ili stopom. Radno vrijeme je bilo po potrebi: dan, noć, popodne, nedjeljom... Upisao sam magisterij što je značilo još više putovanja. Postalo je prenaporno. Počeo sam tražiti posao u varaždinskim firmama, ali bez uspjeha, dok mi prijatelji nisu rekli da su vidjeli natječaj u školi. I eto, došao sam u tadašnji Školski centar za obrazovanje NGRM kadrova Varaždin i ostao do mirovine!
Kako danas gledate na to? Biste li izabrali isto?
Nikad nisam požalio zbog svoje odluke i uvijek bih ponovio moj profesionalni put. Preko praktične nastave i učeničke prakse ostao sam na neki način u dodiru s industrijom. Kao kuriozitet, dolaskom iz Podravke u školu mjesečna su mi primanja s nešto prekovremenih porasla za dobrih 20 %. Danas bih u Podravki sigurno zarađivao znatno više nego u školi, što zorno govori o srozavanju statusa učitelja u Lijepoj našoj.
Što vam je bilo teže: biti profesor ili ravnatelj?
Ravnateljski je posao mnogo teži i zahtjevniji od nastavničkog, no nakon 21 godine provedene u razredu procijenio sam da mogu više i da trebam preuzeti odgovornost. U tome mi je puno pomogao posao koji sam 10 godina honorarno radio u privatnoj tvrtki Šestan-Busch iz Preloga, koja se prvenstveno bavi proizvodnjom borbenih kaciga. Tu sam naučio raditi pod stresom, voditi duge iscrpljujuće poslovne pregovore, usavršio sam znanje stranih jezika, a stekao sam i neke menadžerske vještine koje su mi dobro došle kao ravnatelju.
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
