Robert Plemić, član ansambla varaždinskog Hrvatskog narodnog kazališta, u trideset godina glumačke karijere igrao je u osamdesetak kazališnih predstava, a ulogom Dide Politta u predstavi Mačka na vrućem limenom krovu, obilježio je vrijedan jubilej - trideset godina umjetničkog rada.
- Počeo sam kao amater u Dramskom studiju u rodnom Karlovcu, još kao učenik osmog razreda. Najprije sam godinu dana radio improvizacije, a onda sam, u prvom razredu srednje škole, počeo i igrati u dječjim predstavama. Nakon što sam maturirao odlučio sam se za Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje sam prijemni ispit prošao iz prve. Već prije zadnjeg glumačkog ispita na Akademiji, došao sam u varaždinsko kazalište, na poziv Ozrena Prohića. Tu sam radio Kafkin - Proces, a već na jesen mi je ponuđen i stalni angažman. Očito je da sam imao puno sreće, jer su tada u Varaždinu trebali mlade glumce. U ansamblu su već bile Barbara Rocco, Sunčana Zelenika Konjević, Igor Mešin, Zoran Čubrilo, Matija Prskalo. Barbara i Sunčana su ostale, a Igor, Zoran i Matija su otišli. Ja sam pak došao u ovo kazalište zajedno sa Zvonkom Zečevićem, koji je još uvijek u ansamblu varaždinskog kazališta, i s Edvinom Liverićem, koji se je nakon godinu dana vratio u Zagreb. U tih trideset godina sam kao član ansambla varaždinskog kazališta odigrao osamdesetak uloga. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu je moj kazališni dom. Tu sam glumački odrastao i stasao, tu se naprosto dobro osjećam i ne vidim se ni u jednom drugom teatru osim u ovom. U ovom kazalištu sam igrao u kontinuitetu i nikada nisam izašao iz glumačke kondicije. Uvijek sam redovito igrao, što je za glumca jako važno. Bilo je sezona u kojima sam imao i pet premijera. Sa svakom novom predstavom stjecao sam iskustvo, s kojim je dolazila i sigurnost na sceni. Stoga bih mladim glumcima preporučio da odu u neko kazalište izvan Zagreba gdje će igrati i steći iskustvo. Mislim da glumac, nakon što završi glumačku akademiju treba barem deset godina rada u teatru da bi se eventualno vidjelo kakav će glumac biti, a onda još deset da bi se vidjelo dokle je došao, pa još deset da se vidi kakav je glumac postao - istaknuo je ovaj član ansambla HNK u Varaždinu.
Koja Vam je od tih osamdesetak uloga ostala u posebnom sjećanju?
Teško je izdvojiti neku ulogu koja bi mi bila najdraža, ali ne mogu a da se ne sjetim sjajne predstave -"Pričaj mi o Gorkom". To je bila velika hit - predstava, možda zbog sjajne Mani Gotovac. Gorkog smo igrali više od stotinu puta, pa i na gostovanjima po cijeloj Hrvatskoj, ali i po Sloveniji te Bosni i Hercegovini. Sjećam se da smo s tom predstavom, koja je napravljena kao komorna, gostovali u Kastvu, na ogromnom prostoru, pred više od 400 ljudi. Tu smo predstavu radili dugo, dulje od tri mjeseca. Danas je drugačije, predstave sada izlaze za mjesec, mjesec i pol, a to mi baš i nije po volji. Mislim da najbolje uloge nastaju onda kada je glumac opušten, kada ima vremena razmisliti o ulozi, kada ima vremena za kreativnost. U tih trideset godina radio sam s puno režisera, a posebno dobro sam radio s redateljicama, pa bih rekao da sam svoje najbolje uloge ostvario u predstavama koje su režirale žene. Krasnu suradnju sam imao recimo, s Krešom Dolenčićem, s njim mi je uvijek bilo ugodno raditi..
Više pročitajte u novom broju Varaždinske vijesti...
