Borivoj Žmegač i Tihomir Krpeta gotovo dvadeset dana borave u Nepalu ( नेपालb ). Ne radi potrage za radnom snagom, koja se sve češće susreće na ulicama Varaždina, nego radi tamošnjih prirodnih ljepota, prvenstveno planina. Po obroncima Himalaja, najvišeg planinskog lanca na svijetu, dnevno prepješače između deset i dvadeset kilometara. Dakle, kako se to i u nas danas voli reći, posrijedi je treking.
-Riječ treking uobičajeno se danas u cijelom svijetu koristi za dugo hodanje po planinama i gorama. Manje je poznato odakle je taj pojam preuzet. Naime, u Južnoj Africi u 19. stoljeću, duljina putovanja nije se opisivala u kilometrima ili miljama, već u „trekovima“, što je označavalo dan putovanja s teškom volovskom zapregom. Rekreativci natovareni ruksacima, koji tjednima hodaju po planinskim stazama, s početkom planinarskog turizma u Nepalu prozvati su kao trekeri, a poslije Nepala taj se pojam raširio po cijelom svijetu, objašnjavaju nam varaždinski planinari, koji su još u Kathmanduu, glavnom gradu Nepala.
Barem jedan treking po Himalaji, i to s Nepalske strane, san je svakog pravog trekera u svijetu.
-Nepal je država u južnoj Aziji koja je okružena Indijom i Kinom, odnosno Tibetom. Sjeverni dio Nepala zauzima Himalaja, a u Nepalu se nalazi osam veličanstvenih planinskih vrhova iznad 8.000 metara, uključujući i najviši vrh svijeta Mount Everest, 8.848 m. Nepal je gospodarski nerazvijena zemlja, što je posljedica dugotrajne zatvorenosti prema svijetu, a najviše prihoda ostvaruju od poljoprivrede, turizma i ekonomske pomoći razvijenih zemalja, ukazuju varaždinski trekeri govoreći o zemlji koja ima geslo da su „majka i domovina vrjednije od nebeskog kraljevstva“.
Godišnje u Nepal posjećuje oko milijun turista, od čega ih radi trekinga dolazi oko 10 posto, dakle približno 100.000 trekera, i to najviše iz SAD-a, Njemačke, Francuske, Indije i Kine, a najčešće odabiru kao svoje odredište nacionalne parkove Sagarmatha, Chitwan i Makalu Barun.
-Da bi se ušlo u Nepal, potrebna je viza, no nju je vrlo jednostavno dobiti. Riječ je o formalnosti koja se rješavana na aerodromu prilikom dolaska po cijeni od 40 USD. Na treking u Nepal može se doći preko turističkih agencija iz svojih matičnih zemalja, a može se doći u Nepal i treking organizirati u samom Katmandu-u, preko neke od brojnih agencija koje nude različite treking ture već od od 700 USD po osobi, objašnjavaju nam.
Varaždinski trekeri odlučili su organizaciju putovanja povjeriti jednoj slovenskoj agenciji s dugogodišnjim iskustvom u organizaciji trekinga u Nepal s obzirom na ugled koji slovenski planinari imaju kako u cijelom svijetu, tako i u Nepalu.
-U Nepal se na trek ide ili na proljeće ili na jesen. Ljeto nije prikladno za trekinge jer je to vrijeme monsuna, kada neprestano pada kiša i nema vidljivosti prema planinskim vrhovima. Najpopularniji trek u Nepalu je „EBC trekk“, odnosno trek koji počinje u Lukli i vodi do baznog logora Mount Everesta odakle kreću ekspedicije na krov svijeta, a dug je 65 km u jednom smjeru, napominju.
Kako se ekspedicije na Mont Everest održavaju samo u proljeće, Everest base camp je aktivan samo u ožujku, travnju i svibnju.
-S obzirom da smo na svoj trek života išli u listopadu, umjesto EBC-a odabrali jedan drugi trek, koji od Lukle i Namche Bazara vodi do Gokijskih jezera i preko prelaza Cho la pass na nadmorskoj visini od 5.420 m se u kružnom treku preko Dingboče-a i Tangboče-a vraća na polazišno mjesto. U informativnom letku, kojim se reklamirao ovaj trek, nije djelovalo kao nešto od čega bi se mogli očekivati bilo kakvi problemi. Spava se u lođama, što je nepalski ekvivalent naših planinarskih domova s time da nema skupnih ležajeva, već se spava u dvokrevetnim sobama, ukazuju.
U grupi ih je bilo devet trekera, od čega šest iz Slovenije i tri iz Hrvatske.
- Dnevno smo po Himalaji pješačili u prosjeku 7-8 sati. Imali smo vodiča iz Slovenije – Uroša Severa, iskusnog planinara i jako dobrog poznavatelja Nepala s više od 30 sličnih tura te lokalnog vodiča - sherpu Gadula. Uz to, iznajmili smo i nosače, koji su nosili svaki po 20 kg našeg tereta. To se pokazalo kao dobar potez jer se u stvarnosti pokazalo da je bilo riječ o jednom prilično zahtjevnom treku. Nije riječ o tome da su staze po kojima se planinari opasne, naprotiv. Treking staze su u stvari planinski putove stari stotinama godina koji povezuju razna planinska mjesta u tom području i u principu nema opasnosti od padova u provalije i sl., već je riječ o tome da, nakon što se prođe visina od 3.500 metara, svaki korak postaje deseterostruko teži. Iako hodaš, uspuhan si kao da uzbrdo trčiš, ukazuju.
Kako im je zapravo izgledao dan, pitamo ih.
-Tipičan dan nam je izgledao tako da smo do podneva 4 do 5 sati hodali do slijedećeg našeg odredišta - lođe, gdje bismo se smjestili i ručali, a potom smo popodne išli na aklimatizacijski uspon trajanja dva do tri sata u kojem bismo najčešće svladali 500 m nadmorske visine i vratili se ponovo u svoju lođu gdje bismo noćili, sve u skladu s postulatom aklimatizacije: „penji se visoko, spavaj nisko“, kako bismo umanjili posljedice visinske bolesti. I onda tako svaki dan ispočetka…, objašnjavaju.
Ipak većina nije imala ozbiljnih problema zbog visinske bolesti koja se javlja uslijed nedostatka kisika na velikim visinama, ali nije da im je bilo svejedno.
-Visinska bolest javlja se u različitim oblicima, a najblaži oblik koji je svatko od nas iz grupe osjetio jest akutna planinska bolest. Kod nekih se to manifestiralo na način da se pojavila snažna glavobolja, neki pak nisu mogli noću spavati ili su se osjećali omamljenima uz laganu vrtoglavicu i sl. Ozbiljnih problema imao je jedan Slovenac iz naše grupe, a javili su mu se na nadmorskoj visini oko 4.500 metara, tako da je po njega morao doći helikopter spasilačke službe i spustiti ga u nizinu, ukazuju.
U lođama gdje se noći, uz izuzetak zajedničke blagovaone, sobe nisu grijane.
-To znači da se uglavnom spava na temperaturama koje su blizu nula stupnjeva Celzija. U ložama koje su bile na visini iznad 5.000 metara, temperatura u sobi tijekom noći bila je ispod nule. No s vremenom, kako se aklimatiziraš na visinu, navikneš se i na ove niske temperature, tako da to i nije predstavljalo neki veliki problem, uvjeravaju nas.
No, kako dodaju, pravi problem koji se javlja na visinama iznad 4.000 metara jest taj da u pravilu nema ozdravljenja u slučaju bolesti.
-Prehlada, grlobolja, kašalj, probavni problemi ili bilo kakva druga lakša bolest koji si u normalnim okolnostima prošla za dan-dva, ovdje se ne mogu zaliječiti, stanje se samo pogoršava. Jedino što pomaže u takvim slučajevima je spuštanje na manju visinu uz terapiju antibioticima, napominju.
Iako bi mnogi vrlo rado pili vodu s Himalaje, u stvarnosti je voda jedan od najkritičnijih elemenata treka.
-Voda na Himalaji je za naše pojmove nepitka. Problem nastaje radi toga što se su planine prepune lokalnih goveda – jakova, mazgi i sl., što na paši, što radi obavljanja transporta, a koja svojim fekalijama onečišćuju vodu. Stoga se voda pije isključivo kao prokuhana ili iz originalne tvorničke ambalaže. A kako raste visine na koju se penješ, tako raste i cijena takve vode. Kad smo krenuli s trekom iz Lukle, litra vode koštala je 100 rupija što je približno 6 kuna, a na visinama iznad 5.000 metara plaćali smo za litru 650 rupija, odnosno 40 kuna. Tijekom treka, treba dnevno piti barem 5 litara vode kako bi se lakše aklimatiziralo, pa obična voda nerijetko postaje trošak veći od prehrane, upozoravaju.
Zanimljivo je da su lođe energetski neovisni objekti, koji funkcioniraju neovisno od javne mreže opskrbnih sustava energije.
-Struja se dobiva iz solarnih panela, topla voda iz sunčevih kolektora, a grijanje je na izmet jakova. Naime, transport težih tereta na visinama obavljaju jakovi, krupna autohtona goveda. Nepalci skupljaju njihov izmet s transportnih putova, suše ga i upotrebljavaju kao kruto gorivo za peći kojima se griju prostori, ukazuju.
Sam smještaj u lođama je prilično jeftin za naše pojmove.
- Cijene koje smo mi vidjeli kretale su se na razni 50 kn po noćenju. No zato vam sve ostalo dodatno naplaćuju, primjerice punjenje mobitela plaća se približno 15 do 20 kuna po satu punjenja, pristup internetu 20-tak kuna po danu, tuširanje toplom vodom 30-tak kuna. U svakoj lođi, bez obzira na kojoj smo visini bili, imali smo pristup internetu, što nas je prilično iznenadilo. Naime, u nacionalnim parkovima Hrvatske, Slovenije i Austrije takva usluga uglavnom nije dostupna, a Nepalci su napravili „Everet link“ mrežu koja Internet signalom pokriva gotovo cijelu Himalaju, doznajemo od varaždinskih trekera koji su tijekom 16 dana pregazili dvjestotinjak kolometara Himalaje, a zatim su odlučili nekoliko dana ostati u Katmanudu-u kako bi upoznali ovu životopisnu prijestolnicu Nepala.
