Znanost se marginalizira jer svatko tko ima pristup društvenim mrežama i prati razne influencere zna bolje nego znanstvenici koji su život posvetili istraživanju i čiji radovi prolaze rigorozne postupke recenzije, upozorava prof.dr. Blaženka Divjak, bivša ministrica znanosti, osvrćući se na svakodnevicu u svom osvrtu naslovljenom: Trebaju li nam učitelji, profesori, škole i fakulteti kad imamo influencere, chatbotove i političare s usputnim diplomama, koji s njezinog FB profila prenosimo u nastavku.
Toj iskrivljenoj slici doprinose i mnogi domaći "znanstvenici" koji su do diploma i doktorata došli po usputnim stanicama u BiH, sveučilišta čiji su programi nakićeni zvučnim imenima iz politike i estrade.
Rektori jedni drugima dodjeljuju počasne doktorate i nagrade, daju lukrativna mjesta na doktorskim studijima tako da jadni ne ostanu bez prihoda kad se umirove.
Profesori saginju glave i grbe kralješnice pred rektorima i dekanima tako da slučajno ne završe na listama nepodobnih ili na sudu za klevetu.
Neki dan slušam poljoprivrednika na televiziji koji upozorava na probleme, čovjek se bavi svojim poslom, ali se razumije i u tržišne mehanizme, pa kaže da su svi ministri u posljednjih desetak godina bili početnici i da ništa o poljoprivredi nisu znali, a nisu imali niti vremena (a vjerojatno niti želje - moja napomena) naučiti išta o tome.
Naravno kad su morali pucati iz jurećeg automobila i kovati teorije zavjere, umjesto da temeljito uče i pitaju stručnjake za savjet - kad su se već kao nemušti političari našli na ministarskoj poziciji. Ali kome trebaju agronomski i šumarski fakulteti i stručnjaci?
Uvjeriti studente, pa i neke kolege, da je i danas nužno studirati ("zagrijati stolicu", rekla bi moja učiteljica) da bi se čovjek razvio i postao stručan, sizifovski je posao.
Mnogi studenti (srećom ne svi) radije smišljaju kreativne načine kako se skrivećki priključiti na chatbot nego upregnuti mozak da sami razumiju i riješe nešto što je teško.
Da se razumijemo, ne treba ignorirati tehnologiju, ali ne smijemo ignorirati niti razvoj svojih mentalnih, duhovnih i tjelesnih kapaciteta nužnih za ispunjen i sretan život.
Površnost i bijeg od rada postala je raširena društvena norma koja se prihvaća i u školama i na fakultetima.
I to ne samo od učenika i studenata, nego od učitelja, profesora, ravnatelja, dekana i rektora.
Jer zašto bi objavljivali u svjetskim časopisima kad ima mogućnosti i doma/u susjedstvu ili može se i platiti objava u časopisima (npr. mnogima s MDPI liste)? Zašto bismo propitivali politiku fakulteta ili sveučilišta ili ministarstva jer će nas proglasiti neprilagođenima i teškima za suradnju? Zašto prijavljivati projekte, njegovati međunarodna partnerstva, ostajati dulje na poslu nego je nužno...?
Zar ne bismo o tome trebali razgovarati na početku školske i akademske godine? Ili ako ne razgovaramo, znači li to da problem ne postoji? Ili smo se baš lijepo utopliti u prosječnosti i baš nas briga što će biti sutra ako je danas udobno?
Mislite da je ovo preteška tema za subotu ujutro pred prigodni Dan učitelja? Ako se ne probudimo, bit će još puno težih tema za koju godinu.
