Nagrađivani varaždinski autor Tomislav Ribić promovirao je svoj prvi roman "Kornjača u staklenci šutnje", koji je već pobudio izniman interes književne kritike i čitalačke publike. U ovom romanu-sagi osobna sudbina pretvara se u prostor svjedočenja u kojem se povijest pripovijeda kroz rasute fragmente pamćenja i tišine, kroz pisma i fotografije iz obiteljskog albuma.
- Roman je fragmentiran, što znači da sadrži više knjiga, pa su čak dvije književne kritičarke ustanovile da strukturom sliči na Bibliju, jer primjerice, moj roman ima Knjigu o odlascima, Knjigu o Lajčiju, Knjiga o Tamari, a sve su to – fragmenti. Budući da se radnja romana događa od dvadesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća, proučavao sam i književnost iz tog razdoblja, prije svih – engleski roman, kako bih vidio stil kojim se tada pisalo. No, zbog teme romana zaključio sam da moram pronaći potpuno drugačiji stil. Kako pišem o stvarnim likovima, a pripadam generaciji koja nije živjela u tom vremenu, trebao sam ostvariti i stilski odmak. Po kritičarima koji su pisali o romanu vjerujem da sam u tome i uspio. Glavna junakinja romana je moja majka Vera, koja leži bolesna i u bolesničkoj postelji prisjeća se tog vremena. Kroz njezino sjećanje prikazujem to razdoblje, pri čemu sam dosta koristio i nadrealističke slike kako bih pokušao povezati prošlost sa sadašnjošću. Vrijeme o kojemu pišem u romanu bilo je doba kada su bujali razni umjetnički i književni pokreti poput nadrealizma, pa mi se činilo pogodnim da upravo nekim nadrealističkim scenama prikažem to razdoblje. Sve se u romanu događa u tišini, u njemu nema nekih divljih, jakih scena, pa čak i scene odvođenja čakovečkih Židova protječu u nekom dostojanstvenom miru i tišini, u šutnji – istaknuo je autor ovoga romana koji je već dobio niz sjajnih kritika na našoj književnoj sceni, što je bio povod za razgovor.
Ugodan građanski život
Radnja romana Kornjača u staklenci šutnje događa se u Čakovcu i Varaždinu?
Radnja romana počinje u Čakovcu, budući da je moja majka rođena u Čakovcu, a i moja baka je bila Čakovčanka, pa je tu upoznala i mojeg djeda. Kako je on bio državni, kraljevski službenik, često se je selio, od Splita, Velikog Bečkereka, Subotice, pa mu je Čakovec već bio šesta prekomanda. Djed je oženio baku 1930. godine, kada su Čakovec i Varaždin, kao i drugi gradovi na sjeveru Hrvatske, još uvijek živjeli ugodan građanski život. U romanu sam želio dočarati upravo taj građanski duh u kulturnim sredinama kakve su u to vrijeme bile Čakovec i Varaždin. Zapravo kroz jučer pričam o danas. Djed i baka ostali su u Čakovcu do 1935. godine, kada je djed dobio premještaj na sud u Varaždinu, pa se je i obitelj skrasila ovdje. Mojoj je majci, koja je tada imala četiri godine, a posebice baki, preseljenje teško palo. Naime, moja prabaka je u Čakovcu imala mlin za kašu, a živjeli su u Židovskoj ulici. Prvi su im susjedi bili obitelj Sivončik, obitelj mojeg dragog razrednika iz varaždinske gimnazije, profesora Josipa Sivončika, a nekoliko kuća dalje živjeli su obitelji Leitner i Patkai, u kojoj je odrastao svjetski poznati jazz pijanist i skladatelj Stjepan Pišta Patkai. On je uspio izbjeći pogromu, jer se tijekom rata skrivao po podrumima u Budimpešti, a kada se je nakon rata vratio u Čakovec u jednoj je kući čuo kako kuca sat njegovog oca, koji je ukraden iz njihove obiteljske kuće. Slično je sjećanje i Eve Akerman, rođene Krajanski, koja je također uspjela preživjeti holokaust, a čije sjećanje donosim u svom romanu.
Građanski duh koji nestaje
Radnja romana se proteže kroz dugih četrdeset godina, od vremena nakon Velikog rata, kada se je činilo da je sve moguće, do teških godina Drugog svjetskog rata i poraća, kada zapravo nestaje taj građanski duh o kojem pišete u romanu?
Kada se moj pradjed vratio iz Prvog svjetskog rata, u Čakovcu je imao trgovinu i mlin, iz kojeg su se hajdina i druge žitarice vlakovima i kamionima otpremale po Hrvatskoj, Sloveniji pa i Vojvodini. U romanu sam nastojao prikazati i tu povezanost sa Zapadom. Imućni Čakovčani i Varaždinci su kupovali lijepe i vrijedne stvari u Pešti, Beču, učili su glazbu, u svojim su kolekcijama imali djela Vlahe Bukovca, vrijednu zlatninu i srebrninu, secesijski namještaj, najskuplju keramiku. To nije bilo samo materijalno, nego i duhovno bogatstvo. Čakovečkom muzeju sam primjerice, poklonio knjige na mađarskom, koje su bile dio biblioteke moje obitelji. Moja je baka imala i fotografiju kazališne družine "Noćne ptice“ iz 1925. godine, sa svim potpisima članova koju sam poklonio čakovečkom muzeju na njihovo veliko oduševljenje. Sve je to trebalo uklopiti u roman, pa sam po uzoru na Gustavea Flauberta i njegove opise vrtova, u jednoj slici sna moje majke opisao svo bogatstvo Čakovca toga vremena. Moj pradjed se je školovao u Grazu za slastičara, Zuckerbeckera, a iz Velikog rata i zatočeništva u talijanskom logoru vratio se je s drvenom kutijom ukrašenom bakrenim slovima, koju sam poklonio Muzeju Međimurja. On je 1938. godine patentirao i parni kotao za našu kašaru u Čakovcu. Moja je obitelj preživjela Drugi svjetski rat i mađarsku okupaciju, a nakon oslobođenja „narodna vlast“ nam nije oduzela mlin, jer nitko osim mojih, tu nije znao raditi. Mlin je radio sve do kraja sedamdesetih godina, kada su ga srušili i na tom mjestu sagradili stambenu zgradu. No, ujak Lajči, koji se za vrijeme rata skrivao po Međimurju kako bi izbjegao vojnu službu, osuđen je nakon rata za ratno profiterstvo na deset godina robije, a imao je samo četvrtinu vlasništva u svemu, a majci je oduzeta njena imovina koju joj je ostavila njena krsna kuma Tamara Saltikova koja je preduhitrila vrijeme i još u proljeće 1944. uspjela otići u Ameriku.
U vrhu najčitanijih knjiga
Zašto radnja romana završava 1961. godine? Planirate li možda i nastavak te obiteljske sage?
Te je godine moja mama otišla u invalidsku mirovinu, nakon još jedne nesreće koju je doživjela. Tih godina popušta i opresija režima, društvo postaje otvorenije, o čemu svjedoči i mamin bratić - Aleksandar Makovec, čije su mi sugestije bile dragocjene pri pisanju romana. Tih su se godina otvorile i granice, moglo se lakše putovati u inozemstvo. Najveći putnik u mojoj obitelji je sigurno bio mamin ujak – Lajči, koji je putovao po cijelom svijetu, pa je na primjer, uspio pobjeći iz Pariza samo dan prije nego što su Nijemci okupirali Pariz. On je prijateljevao s poznatom obitelji Franck, svjetski poznatim trgovcima kavom, jer je bio "mašetar konjima“, bavio se je trgovinom trkaćim i rasnim konjima. Njegov pasoš, koji je također završio u čakovečkom muzeju, prepun je žigova najrazličitijih država. Živio je kao bonvivan, pa su mi mnogi rekli da Knjiga o Lajčiju zapravo treba biti zasebni roman. No, sada imam druge ideje. Imam gotov humoristični roman koji je trebao izaći još 2003. godine, a nije zbog spleta nesretnih okolnosti. U međuvremenu sam bio okupiran poslom, pa sam se uglavnom bavio kraćim formama, pisao sam poeziju, pretežno na kajkavskom, za koju sam dobio i književne nagrade. Inače, taj sam neobjavljeni roman poslao na natječaj za Nagradu Drago Gervais gdje je uvršten među pet najboljih knjiga. Taj roman sada trebam presložiti i prilagoditi ga za objavu. Radim i na jednom distopijskom romanu, čekam objavu knjige mojih kratkih priča. Lani mi je izašla zbirka pjesama - Otočki blues, koja je dobila izuzetno dobre recenzije i odlično je prihvaćena od čitalačke publike. Izašlo mi je i već treće izdanje zbirke pjesama u prozi – Dve rali zmržnjenoga jognja, na portalu Besplatne elektroničke knjige. Ta je zbirka trenutačno prva na listi najčitanijih knjiga na tom portalu. Veseli me da je još uvijek zanimljiva čitateljima, ali i da se o njoj pišu znanstveni radovi.
