Tea Tulić čitat će u petak ulomke iz svoje nove knjige Maksimum jata u Kulturnom centru za mlade Varaždin. Tea Tulić je autorica s već izgrađenom recepcijom, ali i ustaljena gošća književnih događanja i rezidencijalnih boravaka diljem „regije“. Prozu je objavljivala u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima, uključujući i McSweeney’s iz San Francisca. Kratke priče su joj prevođene na više europskih jezika. 2011. je osvojila nagradu Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina – proznu knjigu “Kosa Posvuda”. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit.
Vašu prozu kritičari često nazivaju poetskom, je li takvo pisanje Vaš svjesni odabir ili Vam se taj način pisanja otvorio u samom procesu pisanja?
Odrastala sam čitajući poeziju, neki od prvih darova koje sam primila u životu bile su zbirke pjesama. Naravno da mi je poetsko blisko, prirodno, i mogu reći da prije nije bio toliko svjestan odabir, ali sada svakako jest. Sada, osim iz ljubavi, imam potrebu i iz inata prema svemu kockastom, birokratskom i suhom ići u poetsko.
Bili ste nekad predsjednica udruge Katapult, koja se iz Rijeke preselila u Varaždin. Koliko Vam je angažman u udruzi pomogao u razvoju kao književnici?
Pomogao mi je puno jer je u Katapultu okruženje bilo takvo – književno poticajno. Tamo smo se međusobno lišavali straha i srama od dijeljenja onog što pišemo i javnog nastupa. Kroz naše programe upoznali smo mnoge domaće, ali i neke strane etablirane pisce i spisateljice, njihova iskustva. Učili se kritičkom promišljanju teksta i uredničkom radu. Sve je to doprinijelo mom stvaralačkom samopouzdanju i uvijek ću biti zahvalna ljudima u Katapultu koji su me primili i pružili mi potporu u razvoju.
Svrstavate li se u one odabrane koji lako stvaraju?
Ne svrstavam se.
Kaže se da su stvaralaštvo i cinizam nespojivi. Kako se Vi uspijevati čuvati od cinizma, vladate li nekom šamanskom magijom?
Teško se čuvam od ičega, pa tako i od cinizma, ali često govorim sebi i svojim prijateljima, gotovo mantram, da moramo paziti da ne upadnemo u krajnji cinizam jer bi mogli otvrdnuti i izgubiti ono malo ideala, entuzijazma i mekoće što imamo. Cinizam je, iako donekle zdrav, oblik zaštite od toliko lošeg u našim životima, ali ipak i (gle ironije) svojevrsni konformizam, a krajnji cinizam lako vodi u djelovanje bez strasti ili u nedjelovanje.
Vodite radionicu kreativnog pisanja pod imenom „U potrazi za glasom“. Čini se da koncepcijski Vaša radionica odudara od klasičnih radionica. Možete li ju malo opisati? Što je točno 'glas' i kako ga pronaći?
Radionica će tek krenuti krajem ovog mjeseca i, koliko čujem, mjesta su popunjena. Koncepcijski svakako odudara, moja pozicija mi nalaže da tražim nove načine izražavanja, da rudarim, idem po esenciju. Osobno me prvenstveno zanima sadržaj pa tek onda forma jer vani je previše knjiga koje su čisti konstrukti i zapravo rijetko išta više od toga. Krećem od pretpostavke i osobnog iskustva da tekst na početku ne treba ničim sputavati ili opterećivati, bitnije je da se stvori sadržaj, dovoljno intrigantan da sam prirodno zauzme svoju formu. I da autor opušteno može ući u potragu za svojim literarnim glasom, da ga nauči odvajati od vlastitog. To je važno za slobodnije stvaralaštvo, za sadržaj. Šteta što dobar dio čitalačke književne javnosti to zaboravlja činiti. Literarni glas je onaj koji ne podliježe našem egu, već tekstu. A kako ga pronaći? Za početak, upuštanjem u pisanje radi stvaralaštva, a ne zato da bi nas netko ili da bi sami sebe mogli zvati piscima.
Rekli ste da ste u Varaždinu posljednji put bili prije 20 godina, kojim povodom, sigurno školski izlet na groblje?
Školski izlet na groblje zvuči fantastično, ali nije bio takav povod. Ima barem dvadeset i pet godina da sam Varaždin posjetila preko kluba izviđača. Prvi srednje. Osvajali smo okolna brda i značke pa su nas za nagradu odveli u grad. Dobro se sjećam; bila je večer, a ja sam gledala niz neku pustu ulicu, u te lijepe niske kuće, koliko god mi je magla dopuštala, i pomišljala kako je ovo idealno mjesto na kojem bi se moja sjena mogla odvojiti od mene i poći svojim putem.
