- Epidemija je trenutak u kojem postaje jasno kako medicina, biokemija, biologija i ostale prirodne znanosti nisu odvojene od društva i konteksta u kojem se nalaze. Na to je davno upozorio francuski filozof Michel Foucault. Bolest ima svoj društven i kulturni aspekt. To je antropolozima jasno oduvijek. Emocije povezane s bolešću, nelagoda, strah, anksioznost proizvod su načina na koji pojedina društva razumiju bolest, inkorporiraju ju u svoj simbolički univerzum. S ovim virusom našli smo se pred nedoumicom jer naša društva, mislim tu prvenstveno na zapadna, imaju sasvim poseban odnos do smrti i života - istaknuo je naš poznati kulturni antropolog prof. dr. sc. Tomislav Pletenac, redoviti profesor na odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Istaknuo je kako je činjenica kako smrtnost od ovakvog virusa nije ni približno na razini smrtnosti kakvu je izazivala kuga ili „španjolska“ gripa, ali unatoč tome evo nas u karantenama, socijalnoj distanciranosti i ostalim skoro bih rekao predmodernim tehnikama borbe s epidemijom.
Postat ćemo drugačiji potrošači
- Stvar je u tome što je medicina uspjela u zadnjih dvjestotinjak godina stvoriti ideju kako smo nepobjedivi. Još su se samo prije nekoliko mjeseci znanstvene rubrike portala i novina punile naslovima o produžavanju ljudskog života, besmrtnosti i slično. Cijela je civilizacija bila uvjerena kako smo na pragu novog doba. Spomenuti Foucault je to stanje nazivao epistemom, određenim poljem u kojem se stvaraju načini mišljenja, prihvatljivih istraživanja i tvrdnji koje se smatraju primjerenim. Sav neprimjereni materijal, bez obzira na njegovu znanstvenost, ili nije bio financiran ili se smatrao zabavom dokonih znanstvenika. Nakon prve epidemije ovog virusa (SARS) i relativno brzog i uspješnog stavljanja pod kontrolu nije se dalje radilo na razvoju cjepiva jer se smatralo da su opasne pandemije davno iza nas ili rezervirane za siromašne zemlje. Tome treba dodati raspad javnog zdravstva uslijed privatizacije i teze kako je država loš privrednik. Prvenstveni razlog zašto smo u karantenama jest činjenica kako zdravstva svih zemalja nemaju dovoljan broj respiratora i mjesta na intenzivnoj njezi. U slučaju korone nalazimo se u mogućoj situaciji da odlučujemo tko će na respirator, a tko neće. To je razlog karantena u svijetu, u pitanju su ljudski životi - naglasio je prof. dr. Pletenac s kojim smo razgovarali o aktualnoj situaciji uzrokovanoj epidemijom koronavirusa i posljedicama koje će ostaviti na društvo.
Svjedočimo situaciji bez presedana u cijeloj ljudskoj povijesti. Kako kulturni antroplozi gledaju na ovu zdravstvenu, ali i društvenu krizu?
Sada smo suočeni sa svim onim potisnutim materijalom koji postoji u zapadnim kulturama, od rasističkih ispada prema Kinezima na ulicama gradova u početku epidemije, do mržnje prema starijim osobama koje šeću gradom, a zapravo im nema tko donijeti hranu pa su prepušteni sami sebi. Ima i teza da je karantena uvedena zbog zaštite života bolesnih i starijih sugrađana, a zdravi i čili će i tako preživjeti pa se opet priziva socijalni darvinizam kao najbolji odgovor – tko mora umrijeti i tako će umrijeti, a preživjet će samo najjači. Suvremeni proroci neoliberalizma, Donald Trump i Boris Johnson krenuli su tom stazom, no posljedice primitivnog darvinizma su vrlo brzo osjetili na svojoj političkoj koži. Kovid-19 je samo jedan od virusa koji ne poznajemo i s kojim smo prisiljeni boriti se. Kada vam takva nepoznanica uđe u sistem, a vi ste potpuno bespomoćni, iako ste do nedavno smatrali kako nema toga što niste u stanju riješiti, onda to više nije samo medicinsko pitanje nego postaje društveno i kulturno, odnosno, po Foucaultu, mijenja se epistema. Jedino što je preostalo jest ostati doma.
Sve češće se u javnosti postavlja pitanje o opravdanosti strogih protuepidemijskih mjera, prvenstveno zbog teških posljedica za gospodarstvo?
Da, mnogi se ljudi pitaju zašto smo žrtvovali ekonomiju i zaustavili sve procese dok ne završi pandemija. Ekonomija nije odvojena neka božica kojoj se svi žrtvujemo. Ekonomija je u svojoj najsirovijoj definiciji način stvaranja, raspodjele i potrošnje dobara, a ne neko metafizičko biće koje upravlja svim životima, pa ako je u problemu onda je treba spašavati, prinositi joj žrtve paljenice. Što ako ćemo morati promijeniti ekonomiju? Što ako nas virus natjera da robu proizvodimo, distribuiramo i trošimo na nov način. Moguće je da ćemo nakon korone, poučeni posljedicama, postati drugačiji potrošači. Možda će se cijeniti skromnost, praktičnost i adaptabilnost, možda ćemo doista naučiti lekciju, ali to će mijenjati ekonomiju. Veliki proizvođači morat će se prilagoditi novom subjektu potrošnje.
Koliko će pandemija koronavirusa promijeniti naše društvo i naše svakodnevne životne navike?
Pojavljuje se svjetska vojska nezaposlenih koje su žrtve korona pandemije. Kako će ti ljudi odgovoriti na izazov? Bojim se da za njih nema jasnog odgovora. Za sada će se financirati, barem u Europi, minimalcima što je drugo ime za zagarantirani opći dohodak, nešto o čemu se već razmišljalo u raznovrsnim politikama za budućnost. No i oni su upleteni u ideju ekonomije kakva je bila. Kako će se politička ekonomija nositi sa zarazom? Hoće li se i poslije ove krize učiniti sve kao bi nastavio „business as usual“ ili će se vlast zajedno s korporacijama odlučiti za nove, inventivnije pristupe. Naomi Klein je u svojoj knjizi Doktrina šoka pokušala pokazati kako su neke krize iskorištene kako bi se provele radikalne reforme koje su išle prema dodatnoj liberalizaciji i deregulaciji. Hoće li se ovog puta dogoditi obratno?
Naplata, korona, kultura i trauma
Kakve će političke posljedice imati ova kriza, prvenstveno u smislu ljudskih sloboda i demokratskih prava?
Mađarska i Srbija dobar su pokazatelj doktrine šoka Naomi Klein. Pod izlikom zaštite stanovništva uvode se diktatorske mjere. Jednom kad se to dogodi vrlo je težak i spor povratak demokratskim vrijednostima. Institucije demokratskih sustava, ne samo da nisu zaživjele nakon mučne tranzicije na istoku Europe već su pod stalnim preispitivanjem i u kolijevkama tog poretka, pa ideja zaštite pod kapom vladara i te kako postaje primamljiva kategorija. Da ne bismo kudili samo druge, iste procese imamo i kod kuće. Stožer na čelu s ministrom zdravstva postao je iznenadni celebrity medijske reprezentacije. U njegovu čast se plješće s balkona, pale vatrometi i svaki kritički osvrt na proceduralne probleme se ignorira, a svi bi trebali znati da je demokracija uspostavljena upravo na strogom poštivanju procedure. Mjere koje donosi vlada odnose se na pritisak vanparlamentarnih i nepolitičkih aktera poput Hrvatske udruge poslodavaca. Ono malo demokratske političke kulture koju smo stekli nestalo je preko noći. I izgleda da to nikoga ne brine. Čim će duže trajati vrijeme izolacije i poluizolacije tim će više biti normalizirana nova kultura, kultura permanentne krize u kojoj će demokratski sustavi biti sve slabiji i slabiji. Pa čak i kad jednog dana dobijemo cjepivo i riješimo se mjera koje nam ograničavaju slobodu kretanja, ostat ćemo kulturno osakaćeni u svojevrsnom vakuumu bez jasnih orijentira u svakodnevici. Najveći prijatelj ovih tendencija je strah i nemoć građana. Poslušnost se uvijek gradi na strahu od neprijatelja, a ovaj je još k tome nevidljiv. U potrazi za spasom i zaštitom svojih života svi pribjegavaju nekoj instituciji kojoj su spremni zauzvrat predati velike količine slobode. Ima mnogo solidarnosti i pomoći ovih dana, ali je zabrinjavajuće do koje mjere takvi primjeri ostaju izvan medijske reprezentacije. Solidarnost se ne naglašava, ne gradi se pozitivna slika društva - upozorio je Tomislav Pletenac.
Zbog protuepidemijskih mjera zaustavljene su sve kulturne priredbe. Kakve bi posljedice takva situacija mogla imati na društvo?
Sada, kada bismo trebali ono najviše od kulture, kada bi glazbenici, glumci, pisci i redatelji trebali pronaći inventivne načine da nam podignu duh i vrate vjeru ostajemo tek na davno snimljenim predstavama koje nam „ekskluzivno“ nude pojedini portali. Kulturni je život zamro ne samo zbog zatvaranja koncertnih dvorana, kina i kazališta, on je na izdisaju već desetljećima. Postoji jedna anegdota o Churchillu, koji je na traženje savjetnika da u ratu smanji proračun za kulturu odgovorio da ako to učini onda ostaje pitanje za što se bore. Nepostojanje cjelovite kulturne politike sad je došlo na naplatu, izmrcvareni sektor koji jedva preživljava ovog je časa doveden do dna. Veliki broj onih najpotentnijih stvaratelja dio su prekarne radne snage, rade od ugovora do ugovora i sigurno imaju važnijeg posla, poput nalaženja sredstava za preživljavanje, nego li dizanja duha i morala društvu, kao što je to slučaj u Italiji.
Kakav će biti svijet nakon pandemije koronavirusa?
Svijet bez korone bit će i dalje dubinski označen koronom. Kolege sa Sveučilišta Yale stanja nakon velikih katastrofa analiziraju kroz koncept kulturne traume. Upravo se nalazimo u trenutku kad se stvara jedna globalna kulturna trauma pa se prikuplja empirijska građa kako bismo nakon svega mogli bolje razumjeti rekonstrukciju društva, pa možda se i bolje pripremiti na sve što nas čeka. Nakon epidemije slijedi stanje simboličkog vakuuma u kojem će se tražiti načini života s obzirom na proživljeno iskustvo. Zašto je ovo kolektivna trauma? Jer je radikalno i trenutno prekinula načine života kakve poznajemo i ostavila nas bez oslonca pomoću kojeg bi tumačili što se događa. Iz takve perspektive jasno je zašto se pojavljuju totalitarne tendencije posvuda. Žestina traumatičnog iskustva mjerit će se danim provedenima u izolaciji. Ne treba isključivo misliti o crnim scenarijima, ali opasnosti treba biti svjestan i nikako ju ne smijemo podcijeniti.
