U povodu mjeseca u kojem se obilježavao Dan učitelja, članice Novinarske grupe Strojarske i prometne škole Varaždin razgovarale su s čovjekom koji je desetljećima bio srce i pokretač Strojarske i prometne škole u Varaždinu – profesorom Milanom Žunarom. S bivšim ravnateljem razgovarale su učenice Mirna Horvatić (3.D), Simona Kolarić (3.C) i Nina Težak (3.D), dok je članak uredila Daria Đurin, nastavnica hrvatskoga jezika. Evo i njihovog članka:
Milan Žunar umirovljeni je nastavnik koji je dugi niz godina poučavao učenike strojarskim grupama predmeta. Njegov je radni vijek obilježen predanošću, znanjem i iskrenom ljubavlju prema učenicima. Profesor Žunar vršio je dužnost ravnatelja u razdoblju od 2010. do 2020. godine. U tom je periodu modernizirana škola koja je postala pravi srednjoškolski centar za dva sektora: strojarski i prometni. Nakon dugogodišnjeg uspješnog vođenja škole, vratio se u razred gdje je dočekao zasluženo umirovljenje. U ovom razgovoru profesor Žunar prisjeća se svojih početaka, godina provedenih u učionici i u uredu ravnatelja, ali dijeli i misli o životu, odgoju i smislu učiteljskog poziva.
Odabir profesionalnog puta
Što vas je motivirao da postanete učitelj, a kasnije i ravnatelj?
U osnovnoj školi pokazivao sam sklonost prema poučavanju jer su me moji vršnjaci često molili da im pomognem oko gradiva. Kada je došlo vrijeme odluke koju srednju školu upisati, nisam imao određen stav, pa sam se odlučio na gimnaziju. Nakon gimnazije i Šuvarove reforme, odlučio sam se za studij strojarstva u Zagrebu, iako sam isprva razmišljao o fizici. Ujak me tada savjetovao da izaberem struku koja je „svijet oko nas“. Isprva mi nije bilo lako jer sam bio okružen kolegama koji imaju više predznanja od mene u toj struci. Kupio sam nekoliko knjiga o strojarstvu koje sam postepeno i temeljito proučavao te se nikada nisam suzdržavao pitati ono što ne znam ili što me zanima. Međutim, uz puno truda i upornosti završio sam studij. Iako sam u tom području bio vrlo uspješan i završio fakultet s odličnim uspjehom, shvatio sam da ne želim više biti okružen asfaltom. U to je vrijeme bila aktualna gospodarska kriza koja me potaknula da se vratim u rodni kraj te se zaposlim kao nastavnik u regionalnom centru kompetentnosti - Školskom centru za obrazovanje NGRM. Shvatio sam da je škola moje prirodno okruženje i da u tom poslu mogu najviše dati drugima – i ostao sam u obrazovanju sve do umirovljenja.
Kako je nastao Vaš udžbenik iz tehničkog crtanja?
Od početka svog nastavničkog rada bilježio sam što učenicima stvara poteškoće. Strojarstvo su detalji – zato sam odlučio napraviti priručnik koji će biti jasan, jednostavan i zanimljiv svima. Budući da su moji učenici imali različit stupanj predznanja, udžbenik je napravljen tako da bude primjeren svima – istaknuto je ono bitno, mnogo je crteža te se može čitati poput stripa. Dan danas zapažena je u obrazovanju odraslih. Učenicima je pomogao jer su mogli učiti s razumijevanjem, ne napamet.
Što se u tehničkom crtanju najviše promijenilo od vremena kad ste Vi predavali?
Puno toga se promijenilo. Došlo je do novog načina razmišljanja. Nekada su strojari morali imati izoštren prostorni zor i sve zamišljati u glavi, dok danas postoji računalna grafika i softveri koji omogućuju modeliranje, a računalo samostalno izradi popratnu dokumentaciju. Sve je digitalizirano. Međutim, razmišljanje, razumijevanje tehnologije i konstruiranje iznimno je važno – i to se do danas nije promijenilo.
Motivacija učenika i smisao struke
Kako ste kroz godine rada u obrazovanju motivirali učenike da razvijaju interes za strukovna zanimanja i zavole struku?
Uvijek sam govorio: "Motivacija je kao upaljeni auto u koji sjednete i upravljate njime. Ako učenika ne motivirate, to je auto koji nije upaljen i kojega ćete cijelu školu gurati.“ Učenicima treba pokazati zašto je njihovo zanimanje važno. Strojarstvo je svuda oko nas – bez nas auto ne kreće, knjiga se ne tiska, svijet ne funkcionira. Nas nikada neće pamtiti kao neke velike ljude i velike graditelje, ali uvijek ćemo biti u temelju svake struke. Kada učenik shvati smisao onoga što radi, tada se zapali iskra.“ Sjećam se trenutaka kada sam promatrao učenika kako s divljenjem turpija materijal i nježno ga dodiruje rukama ili učenika koji se divi svjećici automobila. Uspoređivao bih ih s učenicima koji, nasuprot tomu, uzmu kemijsku olovku pa ju potrgaju i bace. Upravo je zbog toga važno učenicima približiti povijest i značenje pojedinog predmeta kako bi im ukazali na ono što je važno i vrijedno, i nakon toga nijedan učenik neće potrgati olovku. Ako se pojedini učenik nije pronašao u svom usmjerenju, treba mu ukazati na ostale mogućnosti i nikad ne odustajati od njega. U učenicima treba prepoznavati sklonosti i ka tome ih usmjeravati. U kojoj god stvari ili predmetu imaš problem, nemoj bježati od toga, nego dublje istražuj i otkrij korijen problema!
Imate li učenike ili generacije koje posebno pamtite?
Najdulje se pamte stvari koje su bile teške u životu. Najteže je kada se učeniku ide na sprovod. To se nikad ne zaboravlja. Teško je bilo i za vrijeme rata, kada smo, nakon zvuka sirene, s učenicima morali trčati iz škole u podrume učeničkog doma. Takve događaje i oči pune straha čovjek nikad ne zaboravi. No, pamtim i lijepe trenutke. Kad se susretnem s bivšim učenicima na obljetnicama mature i vidim ih kao sretne, ostvarene ljude, tada znam da je moj trud imao smisla. Sjećam se i svog posljednjeg radnog dana u Strojarskoj i prometnoj školi Varaždin, kada sam s generacijom učenika 91./95. obilježio njihovu 30. godišnjicu mature. Na tim događanjima ne priča se o tome kakav auto vozite ili kakav stan imate, nego razgovaramo o njihovim obiteljima – to je njihov ponos. Kada vidite te ljude, onda vidite što ste radili kao nastavnik. I to je moj najveći uspjeh.
Nastavnik, ali prije svega - čovjek
Mnogi učenici pamte svoje nastavnike po pristupu i osobnosti. Što smatrate najvažnijom osobinom dobrog nastavnika?
Nastava je spoj odgoja i obrazovanja. Odgoj stvara čovjeka sa svim njegovim vrlinama i manama, dok obrazovanje stvara stručnjaka. Znanje bez odgoja nije dovoljno. Dobar nastavnik treba učenike naučiti kako biti dobar čovjek. Najveći uspjeh svakog nastavnika nije broj odličnih ocjena, nego to da izgradi ljude koji će znati poštovati druge i sebe. Učenici će zaboraviti formule i definicije, ali nikada neće zaboraviti kako su se osjećali uz svog nastavnika.
Učenici su najbolji učitelji, treba ih samo znati čitati. Prema tome, što ste Vi naučili od svojih učenika?
Velika zahtjevnost nastavničkog posla je da ne smijete imati loš dan. Učenici su me naučili strpljenju i iskrenosti. Učenici su ogledalo našeg rada – ako nešto ne funkcionira, treba to mijenjati i uvesti poboljšanja. Uvijek sam smatrao da treba davati prilike, da se učenicima omogući napredak i da se vrednuje trud, ne samo rezultat.
Koji su bili Vaši glavni ciljevi kao ravnatelja i jeste li ih uspjeli ostvariti?
Kad sam preuzeo školu, želio sam stvoriti mjesto na koje će svaki djelatnik i učenik biti ponosan. Moj cilj je bio jasan – da učenici nakon završetka Strojarske i prometne škole budu prepoznati po kvaliteti svog znanja, točnije da poslodavci prepoznaju težinu svjedodžbe i kompetencije koje je učenik stekao u našoj školi. Uspjeli smo u tome da smo došli u vrh Hrvatske. Škola je postala jedan od najjačih centara u Hrvatskoj u svojoj struci, u strojarstvu i prometu, a to smo postigli zajedništvom, radom i podrškom Varaždinske županije. Učenici su nam uvijek bili na prvom mjestu.
Kao ravnatelj, zasigurno ste često morali balansirati između potreba učenika, nastavnika i sustava. Što ste tada naučili o vođenju ljudi?
Jedan je od najsloženijih poslova vođenje sastanka. Vođenje školskog kolektiva, kao i same nastave, nalik je tomu – svi mogu raspravljati, treba čuti svakoga, a vi ste taj koji mora uzeti u obzir sve ideje i donijeti odluku koja koristi svima. Ravnatelj može uspjeti samo ako ima dobru komunikaciju i povjerenje svojih ljudi.
Koji je bio najteži trenutak u ravnateljskom mandatu?
Teško je bilo odbiti prijedlog da škola postane strukovna gimnazija. Nisam pristao na to jer smatram da Strojarska i prometna škola treba ostati ono što jest – specijalizirana i izvrsna u svojem području. To nas čini posebnima i to je ono što me vodilo.
Kada se osvrnete na svoj rad i godine provedene u školi, što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Moj najveći uspjeh je u tome što je za vrijeme mog mandata škola došla u vrh Hrvatske i što nikad nismo imali probleme s upisom. Ponosan sam i na suradnju s roditeljima koja je bila vrlo uspješna – uvijek sam im govorio da čovjek u životu može svašta postići, ali najviše što može je biti roditelj. Jer podići čovjeka je kao napraviti najljepšu vilu. Ništa nije ljepše od toga. Ponosan sam na to što su ljudi oko mene bili sretni i zadovoljni i samim time napravio sam puno u životu.
Što biste danas savjetovali nekome tko želi biti ravnatelj?
Prije no što se netko odluči postati ravnatelj, važno je dobro razmisliti o toj odgovornosti. Kada govorite u ime škole, zastupate njezin ugled i morate biti spremni nositi se s posljedicama svojih riječi. Najveća odgovornost leži u sigurnosti učenika i zaposlenika.
Kontinuitet i budućnost školstva
Koji su, po Vašem mišljenju, danas najveći izazovi s kojima se mladi susreću?
Danas je mladima teže nego ikad. Društvene mreže, stalne usporedbe i pritisci otežavaju im da pronađu svoj put. Veliki je problem povodljivost mladih. Učitelji zato moraju biti prisutni, razgovarati s učenicima, pokazivati razumijevanje i graditi odnos povjerenja. Ljudski kontakt nema zamjenu.
Kako gledate na odnos između starijih i mlađih generacija nastavnika?
Nit školstva mora se nastaviti. Učimo jedni od drugih. Svi smo mi učili od svojih prethodnika i pri tome smo se mijenjali. Metode se mijenjaju, no ono što su generacije prije nas dobro radile, to i mi moramo usvajati. Vrijednosti ostaju – poštenje, odgovornost, znatiželja. Nastavničko je zanimanje časno jer oblikujemo ono najvrjednije – mlade ljude. A mladost je budućnost.
Što biste poručili onima koji žele postati nastavnici?
Poručio bih im da budu spremni stalno učiti i mijenjati se. To je posao koji traži srce, ali i upornost. Nikad ne zaboravite – svatko može utjecati na nečiji život ako pristupi čovjeku s razumijevanjem. Nastavnički poziv je zahtjevan, ali neprocjenjiv. Rad s mladim ljudima odgovornost je koju nemaš odmah za sutra, ali imaš za kasnije. Sve što učitelj čini, vidi se tek s vremenom – u ljudima koje pomogne oblikovati. Osobno sam kao učenik imao poteškoće s čitanjem, no pomogla mi je strpljiva učiteljica koja je vjerovala u mene. To nikada nisam zaboravio. Ona je prepoznala moj potencijal i pomogla mi da ga razvijem. Upravo zato i ja uvijek pokušavam u svakom učeniku pronaći ono najbolje. U ovom poslu važno je znati uskladiti privatni i poslovni život. Obitelj mi je uvijek bila na prvom mjestu. No, raditi s mladima znači neprestano raditi i na sebi – njegovati ono što je dobro, pošteno i valjano.
Život u mirovini
Kako danas provodite umirovljeničke dane?
Uživam u jednostavnim stvarima – vrtu, voćnjaku, vinogradu. Vesele me vještine u kojima nešto možeš napraviti rukama. Tišina mi danas daje mir. Jednom sam poslušao savjet iz radijske emisije i pokušao zagrliti drvo – svoju jabuku. Bio je to neobičan, ali lijep osjećaj. Svi smo mi na ovom svijetu privremeno, samo u prolazu. Stoga je jako bitno što radimo i kakvi smo prema drugima. Shvatio sam da smisao života nisu velike stvari, nego ljudi koje dotaknemo, oni kojima smo promijenili život ili oni kojima nešto značimo.
Što biste poručili sadašnjim i budućim učenicima?
Radite ono što volite, ono u čemu ste dobri i gdje vas drugi trebaju. Nikada ne paničarite ako se vrata zatvore – to samo znači da će se neka druga otvoriti. Ne uspoređujte se s drugima, nego sami sa sobom. Budite ponosni što ste dio tehničke škole – jer tehničari su ti koji grade svijet oko nas.
