Baš na rođendan Đorđa Balaševića, u subotu, 11. svibnja, njegova je supruga Olivera Balašević na Velikoj sceni varaždinskog kazališta izvela svoju mono bajku “Prezime ruže”, u kojoj je ispričala emotivnu priču o svom odrastanju.
- Ovaj termin je predložilo varaždinsko kazalište, a mene je to pogodilo u onaj preostali djelić mog srca i pristala sam igrati baš na Đoletov rodendan. To je sigurno posebna simbolika, jer je Đorđe Balašević uvijek bio rado viđen gost u Varaždinu. Sjećam se njegovog posljednjeg koncerta u Varaždinu 2015. godine, ali i jednog grafita, kojeg sam se sjetila i objavila na svom profilu, kao svojevrsnu poruku dobrodošlice. Tada je na zidu jedne vaše škole netko napisao grafit "Da sam znao da postojiš, Olivera". Bilo mi je drago zbog tog stiha, kao što mi je uvijek drago kada se susretnem s nekom Đoletovom ljubavnom, emotivnom ili etičkom porukom iz njegovih stihova, čak i ako su možda na neprimjerenom mjestu kakav je zid škole. Đole je često u šali znao kazati "jao djeco, nemojte nikada dozvoliti da neka ulica bude nazvana po meni". A ja bih mu na to u šali uzvratila da možda Đole ne treba imati ulicu, ali da ulica treba imati Đoletove stihove. Zamislite ulicu u kojoj bi svaka kuća imala neki njegov stih, pa da onaj tko prolazi ulicom može pjevušiti njegove pjesme - rekla je Olivera Balašević, koja je s varaždinskom publikom podijelila emotivna sjećanja na svoje djetinjstvo u Zrenjaninu.
Đole je najbolje poznavao moju prirodu
Ova sjećanja i uspomene objavili ste u knjizi "Planeta dvorište". Knjiga ima kontradiktorni naslov, jer planet je nešto široko i beskrajno, a dvorište je opet mali, skučeni prostor privatnosti?
Danas kada se pišu knjige, biografije, rijetko se pišu iz dječjeg ugla, iz perspektive djeteta. Možda sam zaista pišući tu knjigu željela sačuvati tu djevojčicu u sebi, a čuvajući dijete u sebi, mislim da čuvam i svu djecu svijeta. Ta kontradiktornost u naslovu nije slučajna, jer je moje djetinjstvo i odrastanje bilo prepuno - kontradiktornosti, nekih okolnosti u kojima se u ono vrijeme nije nalazilo baš svako dijete. Imala sam tu sreću da odrastam u jednom izuzetnom dvorištu u Zrenjaninu, s izuzetnim susjedima, sa samohranom majkom, koja ni na trenutak nije iz vidokruga izgubila svoju djecu. Kada je već sudbina tako odredila, ona se nije bunila, nego je naprotiv, svoju djecu doživljavala kao svoje najveće bogatstvo. Knjiga Planet dvorište nije samo biografija, ona je više od toga. Kada bih Đoletu ili mojim kćerima s vremena na vrijeme ispričala neku od tih uspomena, pitali bi me - Zašto to ne napišeš? Naravno, Đole mi je najviše pomogao u tome, hrabrio me je, jer je najbolje poznavao moju prirodu. Govorio mi je da je moj talent u načinu na koji povezujem stvari. Možda sam tu knjigu napisala zbog čežnje za mojom majkom, za mojim susjedima, pedagozima, trenerima, ali i za vremenom kojeg se sjećam. Nisam se bavila komparacijom, ali je sasvim sigurno da to vrijeme kojeg se sjećam nije isključivo ono kakvo je bilo, nego kakvo je moglo biti. U njoj zapravo svjedočim o nekim principima, o etici ljudi čija sam bila štićenica. Knjiga je doživjela već 11 izdanje, što govori da je priličan broj ljudi imao strpljenja da ju pročitaju.
Emotivna zapažanja o “planeti dvorište”
U knjizi je puno poruka, pa i nekih životnih mudrosti, koji mogu biti od koristi u svakodnevnom životu?
Moja je mama imala običaj reći da je tugovanje na “planeti dvorište” samo gubljenje vremena, jer je već sutra život tekao dalje. U to je vrijeme Zrenjanin bio grad sportova, a pravi idoli su bili isključivo sportaši koji su dolazili iz indvidualnih sportova. Najsjajnija sportska zvijezda Zrenjanina tada je bio boksač Zvonko Vujin, a mama je mene i brata redovno vodila na mečeve. To je za nas bio silno zanimljiv događaj, taj dugačak red pred dvoranom, ta atmosfera, slane suncokretove koštice u tuljcu od novinskog papira koje nam je kupovala. No, moja je mama, da bi došla do ulaznica, prala boksačke dresove. Ona o boksu nije znala gotovo ništa, ali je o borbi znala sve. U našoj kuhinjici u ponedjeljak ujutro bi osvanuo lavor s hladnom vodom u kojoj su se namakale majice s flekama od krvi boksača. Kada bi ih prala, kao neki iskusni forenzičar, po tim je flekama znala da li je to mrlja od grogiranog boksača koji se je naslanjao na protivnika ili od onoga koji je zadao udarac. Bila sam radoznala djevojčica i upijala sam sva ta zapažanja na planeti dvorište.
Nikad nije podcijenio publiku, pazio je gdje pjeva
Ovo je za sada Vaša jedina knjiga. Planirate li napisati novu?
Kada je Đole otišao, moja djeca i ja morali smo amortizirati te medijske harange iz kojih malo tko izađe neoštećen. Zato su mi moja djeca i unuci glavni prioritet. Povremeno nešto napišem, zabilježim neka nova saznanja. Od onog trenutka kada sam svoj kofer spustila u najopjevanijoj ulici - Jovana Cvijića, sve je opjevano u Đoletovim pjesmama i bilo bi pretenciozno da i ja o tome pišem. Svi ti trenuci su za mene svetinje, kao i za one koji su pravi poštovatelji Đorđa Balaševića. Nedjeljom, u dio naše kuće koji je atelje, dolaze njegovi štovatelji, dočekam ih s kavom, kolačima, svježim voćem iz našeg dvorišta, pa onda pričamo o uspomenama, s koncerata, slučajnih susreta s Đoletom. Impresivno je kada vidite koliko su uzbuđeni i zahvalni da su ušli u tu kuću, koja je za njih svojevrsni hram. To poštovanje treba čuvati i njegovati, ali i biti odgovoran. Đole baš nikada nije podcijenio svoju publiku i uvijek je pazio gdje pjeva. Njegove pjesme se ne pjevaju uz pljeskavice i krumpiriće. Gdje će se danas pjevati njegove pjesme ne odlučujemo mi, nego savjet fondacije u kojem su ugledni ljudi s područja književnosti i muzikologije, koji nam kažu da li je neki zahtjev za izvođenjem Đoletovih pjesama primjeren ili nije. Mi, kao obitelj, idemo korak po korak s tim nasljeđem, kako bismo ga učinili dostupnim u cjelini i kako bismo ga sačuvali za sljedeće generacije.
Iz fragmenata knjige “Planeta dvorište” nastala je i Vaša mono bajka "Prezime ruže"?
Ona je dramski, scenaristički u svom zapletu vrlo jasna i određena. To nije puka linearna naracija, nego moje sjećanje na to vrijeme. Zato sam tu predstavu i zamislila kao - teatar svjedočenja, u žanru - mono bajke. U životu ne možemo birati roditelje i braću, mjesto gdje smo došli na svijet, ali možemo birati žanr u kojem ćemo živjeti. Ja sam imala sreće u toj svojoj bajci, imala sam par dobrih vila, od moje mame do mojih nastavnika i svog princa - Đorđa Balaševića.
