- Kad smo krenuli razgovarati o projektu, moja polazišna točka je bila pitanje što znači biti drugi i drugačiji i da li smo bez obzira na to što smo drugi, zapravo i toliko drugačiji. Zanimala su me mjesta kroz koje defilira velik broj ljudi, a o kojima zapravo ne znamo ništa. Tako je izbor pao na metro, željezničke stanice i autobusne stanice diljem svijeta. Svatko nekud ide, vraća se ili ne zna zapravo koje mu je krajnje odredište, ali svejedno ide. To je mjesto gdje se sastaje velik broj energija. Te energije nose u sebi tuge, radosti, razočarenja, odustajanja, prihvaćanja, krivnju, podršku, suzdržanost, propitivanja. I onda, kada vidiš osobu, veoma lako, temeljem njegovog vanjskog izgleda ili njegove energije pretpostavljaš određene stvari o toj osobi. Upisuješ mu sadržaj koji ti poznaješ bez da poznaješ njegov. Takav princip dovodi do osuđivanja. Isto tako, ne možeš znati što se na toj istoj stanici dogodilo prije pola sata ili prije tri dana. Možda je netko nekoga poljubio, ubio ili silovao. Takav prostor postaje kazališno veoma potentan u kombinaciji s dokumentarnim sadržajem, a uvijek se ostavlja otvoreno pitanje što će se na tim istim stanicama dogoditi sutra - rekao je Romano Nikolić uoči premijere njegovog autorskog projekta "Pazi na prazninu", koja će se sutra, 12. veljače s početkom u 19.30 sati održati u varaždinskom HNK, što je bio i povod za razgovor s jednim od naših najuspješnijih i najnagrađivanijih glumaca mlađe generacije.
Sudeći prema Vašim ranijim projektima, posebice Vas zaokupljaju upravo teme vezane uz nasilje, marginalne skupine, manjine, govor mržnje. Što Vas privlači takvim temama?
Citirat ću dramaturginju predstave Olju Lozicu koja je možda najbolje do sada opisala općenito rad Arterarija kroz narativ u programskoj knjižici za predstavu Pazi na prazninu. “Sve te teme mogući su objekti pažnje u kazalištu. Koja je važnija? Koja nas se tema više tiče? Okrutnost? Bezosjećajnost? Nepravda? Nesloboda? Nejednakost? Bespravnost? Nasilje? Na što smo osjetljivi, kao ljudi? Što nas dira? Što želimo promijeniti u svijetu? Što želimo promijeniti na nama samima, odnosno, u nama samima? Postoji li ono nešto čemu svi mi, kao ljudi, težimo? Koja je to tema? Koje je to pitanje? Gdje početi? Od čega? Od koga? Možda ovo zvuči kao niz općenitih pitanja, i jest tako na neki način, ali sva su ta pitanja svakom čovjeku koji imalo gleda oko sebe – bliska. Nisu li? Svi mi gledamo oko sebe. Motrimo. Razmišljamo. Pitamo se. Zaključujemo. Temeljem toga djelujemo. Nešto hoćemo. Što hoćemo? Nismo li se svi nekada, u nekom trenutku svoga života upitali – zašto je svijet takav kakav je; zašto se događa to što se događa; mogu li ja ikako to promijeniti; jesam li bahat ako imam tu želju; je li ta želja za promjenom iskrena, zbilja nastala iz potrebe da svima bude bolje ili želim mijenjati svijet samo zato da se ja u njemu bolje osjećam tako što će se svi oko mene osjećati bolje? Želim li mijenjati svijet iz svog ega ili je to stvarnosna ljudska potreba? Jesam li lažan u tome? Smeta li me nepravda spram drugih zato što to unižava moj vlastiti mir ili me smeta nepravda zato što zbiljski vjerujem u bolji svijet, u nas, ljude? Vjerujem u prepoznavanje, razumijevanje; da je moguće bez bremena, osude, srama i krivnje živjeti život na Zemlji i dati obol ljudskom rodu. Nema one teme koja se barem nekog ne dotiče. Nema. Jer ta tema ne bi postojala nekom u mislima da nema neke veze barem s nekim, pa čak i s jednim jedinim čovjekom na svijetu.
Zašto je važno da umjetnici govore o drugačijima, primjerice, o Romima, izbjeglicama i drugim temama kojima se bavite?
Za umjetnost je najvažnija sloboda, da umjetnici slobodno rade, govore, slikaju, skladaju, što god žele, da čine ono kroz što se ostvaruju, a publici nude nove uvide, osjećanja i perspektive. Za teme koje spominjete mislim da su važne, ali se ne bih usudio ikome govoriti da bi se trebao njima baviti. Dapače, mislim da, kada govorimo o teškoćama s kojima se različiti ljudi susreću, o njima ni ne treba govoriti netko kome do toga nije stalo. Umjetnost ne trpi površnost. Ne trpi ravnodušnost. I ne trpi neiskrenost. A zato su vjerojatno ove teme rijetko zastupljene ili se izvode na način koji je gotovo sasvim odvojen od stvarnog iskustva ljudi koji se s njima susreću u svojim životima. Koliko kazališta trebaju biti aktivistička, ne znam, ali znam da kazalište daje jedinstveni prostor i platformu, jer može doprijeti do ljudskog srca kako to ne može aktivistička kampanja ili zagovaračka akcija. Kazalište može slojevito i sadržajno publici pomoći uz društveni problem povezati lice, osobu, iskustvo čovjeka s kojim se mogu identificirati. Tako se problem drugačije vidi i drugačije razumije. Vrijednost kazališta nije toliko u tome što potiče javnu raspravu, nego što nudi prozor u novi, drugačiji uvid, kako bi svatko u publici mogao voditi tu raspravu sam sa sobom.
Dobitnik ste dviju Nagrada hrvatskog glumišta, jedan ste od naših najuspješnijih mladih glumaca. Imaju li mladi glumci dovoljno prilika da pokažu svoj talent?
Koliko god mi laskale nagrade, ne mogu se oteti propitivanju što to zaista znači. Postoje trenutci kada netko nešto u vama prepozna ili ne prepozna. Zahvalan sam na svakoj nagradi i naravno da je motivirajuća spoznaja da si nešto napravio dobro ili izvrsno po sudu nekolicine koja te nagrade dodjeljuje. Ali onda se dogodi period da te nitko ne zove za nijedan projekt pa se onda pitaš da li si zaista to realno dobro i napravio. Generacije iza mene teško dolaze do uloga, prilika je malo, a još manje prepoznavanja nečije kvalitete. Naravno, postoje iznimke. Uvijek mi bude teško kada vidim nekoga tko je neizmjerno talentiran, a ima ih jako mnogo, da pola godine stoji doma i pokušava pronaći način da preživi. Ali se isto tako razveselim kad vidim da ti isti pokrenu svoje organizacije, izlože se i bez obzira na krajnji rezultat pokušaju smjestiti sebe negdje u spektru kulturne scene u Hrvatskoj. Nije poanta biti najbolji, poanta je truditi se proizvesti određeni sadržaj najbolje što u tom trenutku možeš i znaš i nikad ne odustati. Stvari se s vremenom poslože.
Demokratizacija kazališne produkcije.
Ostvarili ste niz zapaženih uloga, posebice u rodnom Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, a ipak ste pokrenuli Arterarij. Što je Arterarij i koja je njegova zadaća?
Arterarij je nastao iz potrebe da se dogodi demokratizacija kazališne produkcije, da se ne govori o određenoj temi umjesto nekoga, već da taj netko dobije priliku govoriti iz sebe. Zato uvijek u projektima imamo autentičnog izvođača u odnosu na temu. Od samog početka želja je bila da u Arterariju postoji prostor kritičkog propitivanja, neslaganja i argumentirane rasprave u cilju sagledavanja svih uglova prilikom produkcije određenog projekta. Arterarij je sad već dobio svoju publiku, koja poznaje rad Arterarija i što mi je najvažnije, sugerira njegov razvoj. Pozicija mora biti dvosmjerna u ovom slučaju. Surađujemo s brojnim nevladinim organizacijama i pojedincima iz Hrvatske i regije, koji nas podržavaju i kritički se odnose prema temi koju obrađujemo upoznavajući nas i upozoravajući na nedostatke koje zasigurno imamo.
Kazališta su ove godine posebno pogođena korona krizom. Kako ste se Vi snašli u ovakvoj situaciji?
Na svu sreću, bez obzira na ograničenja fizičke interakcije, ne mogu reći kako je ova godina za mene bila posebno traumatična, a niti poslovno osakaćena. Samostalni umjetnici se teško probijaju u kulturnim angažmanima, što zbog nedostatka financijskih sredstava u projektima, što zbog neizvjesnih prilika koje im jesu ili nisu ponuđene, ne samo ove, već svake godine. Ova je godina utoliko teža jer je mogućnost umjetničke produkcije svedena na minimum. Nerijetko se događa da je samostalni umjetnik ujedno i producent, kostimograf, scenograf kao i izvođač u određenom projektu. Pritom se još bavi i birokratskim segmentima kako bi uspješno realizirao projekt. Tako da bi se umjesto naziva samostalni umjetnik slobodno mogao nazvati samostalni djelatnik u kulturi. Moja sreća je u tome što sam ove godine imao dogovoren niz angažmana koji su se hrabro realizirali te su tako voditelji određenih institucija podržali rad samostalnih umjetnika shvaćajući pritom ozbiljnost situacije u kojoj smo se svi zatekli, a isto tako su pritom bili odgovorni u zaštiti samih umjetnika s obzirom na sve epidemiološke preporuke koje su se mijenjale iz dana u dan. Prilika da ove godine budem dijelom Dubrovačkih ljetnih igara, u novoj produkciji Teatra ITD i postavim svoj autorski projekt u HNK u Varaždinu provocira u meni veliku zahvalnost spram tih institucija jer je i ispred njih stavljen veliki izazov s kojim su se oni profesionalno i ljudski izborili.
Kako ste zadovoljni uvjetima u varaždinskom kazalištu?
Cijenim priliku koju su mi Jasna Jakovljević i Ozren Prohić pružili i s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo zahvalan sam što su uspjeli pronaći način da se produkcija ostvari. Bilo je zadovoljstvo raditi s Hanom Hegedušić, Beti Lučić, Robertom Plemićem, Ivom Kraljević i Spazmom Orgazmom, koji su se beskompromisno davali tijekom čitavog procesa. Također, autorski tim s dramaturginjom Oljom Lozicom, scenografkinjom i kostimografkinjom Zdravkom Ivandijom Kirigin, video umjetnikom Ivanom Lušičićem, skladateljem Damirom Šimunovićem, dizajnericom svjetla Vesnom Kolarec i našom dragom asistenticom kostimografije Žarkom Krpan, napravio je sjajan posao. Isto se također odnosi i na čitavu tehničku ekipu iz varaždinskog kazališta. Bilo mi je lijepo raditi u varaždinskom kazalištu i uvijek ću se rado vratiti u Varaždin - istaknuo je Romano Nikolić, autor projekta Pazi na prazninu, koji će publika moći pogledati na pozornici varaždinskog kazališta čim to dopusti epidemiološka situacija.
