– Čitajte Krležu – rekao je na jednom predavanju profesor književnosti metalcima, studentima na riječkoj kroatistici – Čitajte Krležu, jer to vam je kao da slušate Slayer.
To je bila profesorova izvrsna metodička intervencija, jer doista – hudi biškupa nosi u pekel, čarne maše, grobari, peklenski pajdaši, vojne, grmade, strahote, vešala, tragedije, beda... – poetski imaginarij Krleže i Slayera vrlo je sličan, moglo se to primijetiti i na premijeri Balada Petrice Kerempuha u petak u varaždinskom HNK-u, a Jan Kerekeš u ulozi crnog potepuha Kerempuha, koji pod galgama svira tamburu (gitaru), kao harlekinska, karikirana verzija Toma Araye, tu sličnost još potencira svojom karizmom pjevača provokativnog metal benda.
Pesme krvi, mesa...
Osim toga, riječ je o dramatiziranim pjesmama, pesmama krvi, mesa, vešal, grozot, koje glumci ponekad u predstavi i pjevaju, što pojačava dojam pojedinih scena – primjerice – upečatljiv je prizor kad Ljiljana Bogojević u odrpanoj odjeći i s vijencem češnjaka oko vrata, gurajući dječja kolica u kojima su polegnuti grobni aranžmani i križ, pjeva: Gumbelijum roža fino diši, na galgam se bumo zibali si, podsjećajući na cvjećarku koja na Dan mrtvih prolazi pustim ulicama vičući: Flores, flores para los muertos i uznemiruje Billa Murraya i Geenu Davis u podcijenjenom filmu Quick Change.
Iako je ta pjesma u Krleženim Baladama pjesma bunta i prkosa, u ovoj je predstavi interpretirana kao groteskna žalopojka žene iz puka, nakon čega se ta monotonija razbija pjevanjem druge Krležine balade, „Komendrijaši“, u interpretaciji svih aktera, stvarajući atmosferu punu uzbuđenja. Tako je strukturirana cijela predstava, izmjenom „snažnih“ tišina i „nemoćnih“ galama.
Europa za nas ima štrik
Poruke iz „Komendrijaša“ središnji su dio i pojavljuju se u više navrata tijekom predstave, a tu je pjesmu redatelj iskoristio kako bi njezine motive povezao s aktualnim hrvatskim i globalnim zbivanjima. Pjesma u kojoj je Krležin Kerempuh bljuvao bijes po Turcima koji navaljuju s jedne i Austro-Ugarskoj koja navaljuje s druge strane, sad se pretvorila u bunt protiv europske zajednice i sugerira da se ništa nije promijenilo te da i dalje tonemo u istu sudbinu. „Horvatu je navek živet kak katana, kakti kmet.“
No nije to ona ljigava samoviktimizacija kakvu njeguju zajednice opterećene mitovima o svetosti svoje zemlje i slično, nego ironija i autoparodija, koja se u završnome dijelu pretvara u optužbu bešćutne Europe.
Redatelj Georgij Paro kroz monolog je Jana Kerekeša imao potrebu pojasniti ključni stih te pjesme – Evropa za nas ima štrik – pa dodatno objašnjava, u maniri Mate Kapovića iz Radničke fronte, kako je 15 milijuna istočnih Europljana, uključujući i Hrvatsku, roblje onih u zapadnoj Europi, što je vjerojatno bilo otkriće za publiku koja spava na predstavama, ali i podcjenjivanje publike koja zna čitati između redova. Naime, čim su se svjetla upalila i obasjala scenografiju – kontejnere i kante za smeće, plastične boce, žičanu ogradu – bilo je jasno u kojem će se smjeru predstava kretati, a otvorena je, kao i koncerti Slayera, najvećim hitovima – Khevenhiller (Nigdar ni tak bilo...) i Ni med cvetjem ni pravice.
Kukavičluk i floskula
Stihovi Nigdar ni tak bilo i tako dalje, koje nadahnuto vole citirati podjednako zavičajni nastavnici, akademici i kumice s placa, čini se da u predstavi nisu zato da bi publika uživala u zvonkoj igri kajkavskih riječi, nego kao da se poručuje da su se ti stihovi, nakon godina intenzivne upotrebe, pretvorili u floskule; pod kojima prekarijat, puk, narod, skriva svoj kukavičluk i strah od sukoba.
Kad god Kerempuh poziva na bunt i pokušava otvoriti oči svojim prijateljima, oni uvijek okrenu leđa i pomire se sa sudbinom izgovarajući Nigdar ni tak bilo... U istoj je simbolici i kraj, ali je ta simbolika pojačana dodatnim značenjima, naime – spoiler alert – predstava završava uz gromoglasnu melodiju Ode radosti, himne Europske unije, samo što stihovi nisu originalni, Schillerovi, nego glumci pjevaju Nigdar ni tak bilo..., dok po njima poput tuče pljušte plastične boce. Mali je čovjek tako ponovo, kako bi rekli ovi koji slušaju Slayer, od*ebao Kerempuha i zadovoljio se karijerom skupljača boca i time da će mu jedina utjeha u životu biti floskula Nigdar ni tak bilo...
Svi smo mi kmetovi
Ova će predstava sigurno gostovati u raznim gradovima, ali vjerojatno nigdje neće biti doživljena toliko autentično kao u petak u Varaždinu niti će biti tako znakovita kao što je za Varaždinsku županiju, koju svjetovni i duhovni poglavari hvale kao najbolju u izvozu robe, najbolju što se tiče kvalitete radne snage, ali najslabiju što se tiče visine plaće. Znakovite su to poruke za cijeli sjever Hrvatske, u kojem se već petsto godina nije rodio buntovnik, još od Matije Gupca.
Socijalno, pravno i društveno inferiorni u predstavi nisu više kmetovi, nego svi građani, inferiorni postaju i svjetovni i duhovni poglavari, a superiornost i oholost danas utjelovljuju banke, što se u predstavi očituje kad Zdenko Brlek simbolično skida hlače i očajava: Sinu budu zeli hižu, nemamo kud.
Kajkavština tako u ovoj predstavi nije lokalizirana samo na Varaždinštinu, nego postaje opći simbol pobune malog čovjeka, koji rundekovski želi preko crte, ali je prevelika kukavica. Ovu će predstavu najpotpunije moći doživjeti oni koji „osjećaju“ kajkavštinu, ne samo zato što znaju dijalekt/jezik, nego i zbog ironije koja je od tog jezika neodvojiva i koja išče svoj jezični izraz skozi veke, kako je napisao Krleža, i očito ga je pronašla u Baladama.
Kerempuh bi danas bio anarhist
Budući da su trenutačno aktualni prijepori oko novog ministra kulture, u kojoj se sukobljavaju ostrašćena i ljevica i desnica, ova je predstava bila prilika redatelju da poskrivećki zauzme neku stranu, no to nije učinio. Kad bismo Parovog Kerempuha trebali politički definirati, on bi najvjerojatnije bio anarhist, kao Istrijani iz MASA-e ili anonimusi koji u maskama Guya Fawkesa na prosvjedima izvikuju parole na sličan način kao što Kerempuh u maski pučkoga tribuna sa stajališta pučke logike razobličuje socijalni poredak negirajući ga dovođenjem do paroksizma i preokrenutog značenja (Velimir Visković). Prema tome, tko su danas u hrvatskom društvu kerempuhi? Anarhisti, anonimusi, je li među njima i Sinčić iz Živog zida koji „punta“ narod protiv banaka?
Predstava pokazuje da je Krleža danas aktualniji nego ikad jer njegove poruke iz 1936. godine opisuju ono što danas gledamo. Kad govori o jeziku, narodu koji v cunjah plaka pred cerkvenimi vrati in sodnih dvoranah, kako da ne pomislimo na primjerice Željka Knapića koji već godinama kerempuhovsko-donkihotovski prosvjeduje pred varaždinskim sudom jer su ga lihvari i, kako tvrdi, pravosudni djelatnici zeznuli za zemljište, ili Sejada Sejdića s kojim se loptaju malo koprivnički i varaždinski sud, a malo ga policija razbucava u marici, dok se čovjek samo bori za pravo da vidi svoje dijete, ili hrabrog istraživačkog novinara Krešimira Kovača koji je napisao knjigu o mutnim poslovima poznatog političara, odradio detaljan policijski posao, ali ipak nije bilo nikakve reakcije institucija... A ako te institucije ne doživljavaju ozbiljno, kako ćete onda drugačije doživljavati sugrađani nego kao ludu, Kerempuha. Sve je to već viđeno u „Komendrijašima“, a današnji kmetovi, građani, ponovo proživljavaju iste događaje iz povijesti.
Predstavu zapravo i ne morate doći gledati u kazalište, dovoljno je da – pogledate kroz prozor.
