Krajem prošle godine prestižna zagrebačka nakladnička kuća Hena com objavila je novi roman varaždinskoga književnika mr. sc. Denisa Peričića. “San o Križaniću” je svakako njegov najambiciozniji roman, koji se čita u jednom dahu.
– Nakon četrdesetak objavljenih knjiga latio sam se nečega što sigurno nije laka materija, a kamoli neozbiljna tema. Juraj Križanić je osoba kojoj je teško naći premca u cjelokupnoj europskoj kulturi i povijesti. Rođen je kraj Ozlja, studirao je u Ljubljani, Grazu i Bologni, u Rimu je doktorirao teologiju i postao vrlo perspektivan kadar u službi Vatikana. No njegova je želja nevjerojatna: on, naime, želi ujediniti Rimokatoličku i Pravoslavnu Crkvu, koja u to vrijeme više nema onu carigradsku “vaseljensku” poziciju. Zato on vidi Moskoviju kao novu silu koja se uzdiže na obzoru euroazijskog superkontinenta i smatra da je novi car Romanov taj koji će biti nužna veza između Rima i cijeloga pravoslavnog svijeta. Tad Križanić preko Varšave i Smolenska odlazi u Moskvu, i to bez Papinog blagoslova.
KRIŽANIĆ NIJE ADEKVATNO VALORIZIRAN U Varaždinu imamo Križanićevu ulicu, jednu od dužih u gradu, a 1983. godine, kad to nije bilo nehrabro, spomen-ploču su mu postavili, kako ondje piše, "vjernici grada Varaždina". S druge strane, Križanić nikomu ne odgovara, čak ni Crkvi, jer je radio na svoju ruku. Krleža ga je promovirao jer mu je kod Križanića bila zanimljiva ideja sveslavenstva, kao i kod Strossmayera. Zato, da bismo se pravilno postavili prema Križaniću, moramo se otarasiti svih ideoloških pogleda: klerikalnih, ali i ljevičarskih, klasnih, sveslavenskih, a pogotovo rusofilskih, te ga prihvatiti kao osobu koja je funkcionirala u jednom sasvim drugom svijetu, koji se nama čini kao neko tamno "daleko ogledalo", da citiram Barbaru W. Tuchman. Ovaj roman je moj doprinos tomu da se ogledamo u tom tamnom zrcalu, ali sa sviješću da je ovo naše stoljeće možda i mračnije od Križanićevog.
U Moskvi ne uspijeva u svome naumu, vraća se, bolestan, preko Trnave, a nakon ozdravljenja postaje diplomat u službi Beča, pa odlazi u Carigrad. Potom se vraća u Rim, gdje je postavljen na visoke dužnosti, ali ne odustaje od svog poslanja. Ponovno odlazi u Moskvu – tad preko Ukrajine! – i stavlja se u službu novoga ruskog cara Alekseja I. Romanova, no zbog nerazjašnjenih razloga biva prognan u Tobolsk, jedan od prvih gradova tek netom osnovanih u Sibiru. Križanić je tako postao jedan od prvih “gulažana” uopće. Umjesto da u nezamislivim sibirskim uvjetima (očekivano) skonča život, Križanić ondje piše cijelu biblioteku knjiga, od gramatičkih i geopolitičkih pa sve do muzikoloških djela. Njegova gramatika trebala je biti polazište sveslavenskog jezika jer je smatrao da bi ujedinjeni slavenski narodi trebali preuzeti primat u cijelom kršćanskom svijetu. Ta je ideja i onda, kao i danas, potpuno iluzorna, no Križanić od nje ne odustaje, pa nakon pomilovanja – poslije 15 godina ledene tamnice! – iz Sibira odlazi u Vilnius, da bi se 1683. pridružio vojsci Jana Sobjeskog, silnoj armadi upregnutoj da obrani Beč od Turaka, a gdje Križanić pogiba. Pokušao sam izračunati put koji je Križanić prešao za svog života i ustanovio da je, pješice ili na taljigama (!), “skupio” kilometara otprilike za jedan – opseg Zemlje oko ekvatora - rekao je autor ovoga zanimljivog romana, što je bio povod za razgovor.
Dugo uz prekide
Urednik knjige Kruno Lokotar primijetio je da ste “za potrebe pisanja ovog romana pročitali cijelu knjižnicu”?
Moj urednik Kruno Lokotar je to šaljivo sročio, ali naravno da je nemoguće pročitati svu literaturu o Križaniću, unatoč tomu što sam ovaj roman pisao dugo i s prekidima. O Križaniću je napisano nebrojeno knjiga, i sam je ostavio puno knjiga i rukopisa, ali unatoč tomu, o njemu jako malo znamo. U ruskoj znanosti Križanić je jedna od najspominjanijih osoba uopće, i to još od romanovskih, pa i tijekom sovjetskih vremena. Nisam čak pročitao ni sve što je o Križaniću napisao Ivan Golub, svećenik, pjesnik i znanstvenik koji je Križaniću posvetio sav svoj život. Kad se pisac nađe suočen s takvom količinom materijala, ima samo dvije mogućnosti: ili će cijeli život pisati kronološki, deset tomova, što bi bilo zamorno a čitateljima zasigurno dosadno, ili će to pokušati sažeti u nešto što se zove “San o Križaniću”! To borhesovsko, kišovsko miješanje faktografije i fikcije je teren na kojem se volim naći, zato je za mene to bio jedini način da Križanića obradim književno, pri čemu faktografija ne isključuje fikciju i obrnuto. Nije stoga slučajno da je “San o Križaniću” podnaslovljen kao “metaroman”, dakle, otprilike kao “roman iza romana”. U njemu sam pokušao sazdati romanesknu građu koja Križanića predočava iz vizure 21. stoljeća. Obimnu građu o Križaniću morao sam obraditi tako da ne bude linearna i plošna, da ne nalikuje povijesnim romanima iz 19. stoljeća. Mislim da bi i Križanić bio nezadovoljan kad bi čovjek 21. stoljeća o njemu pisao na anakronističan način. Svaki faktografski podatak bio mi je poticaj za razradu fikcije, koja opet mora biti u korelaciji s činjenicama. Nema povijesnog romana koji nije barem dijelom fikcija. Povijest, nažalost, ipak nije učiteljica, nego mučiteljica životā, što se u putešestvijima Križanićevim itekako vidi. Kad prolazi Češkom, Njemačkom, tu bijesni Tridesetogodišnji rat, i morao je vidjeti užasne strahote, a koje su se ponovile i u vrijeme holodomora i holokausta, Domovinskog rata ili sadašnjeg rata u Ukrajini. Iako je o tome manje pisao, nastojao sam se udubiti u njegovo viđenje tih groznih situacija.
EUROAZIJA Još u mladosti počeo sam shvaćati da se upravo na tom prostoru događa nešto ozbiljno, važno već i zbog raspada Sovjetskog Saveza, što se devedesetih odrazilo i u agresiji na nas, a u kontinuitetu se nastavlja ratom u Ukrajini. Možemo pametovati, kao što godinama pametuju Zbigniew Brzezinski, Henry Kissinger i slični "velikani", no ključ je u tome da shvatimo što se sve zbilo na tom strateški važnom prostoru i zašto se to neprestano ponavlja. Križanić je bio idealist i nije bio u pravu. Ne može postojati ni sveslavenski jezik ni sveslavenska nacija. Tek kad se svaki narod afirmira u slobodi i dobije svoj suverenitet, tek onda će završiti neprestano ponavljanje krvavih ratova i paklenih užasa. Ali dobro… vjerojatno sam i ja – idealist.
Župnik preko Drave
U romanu ste opisali i varaždinske godine Jurja Križanića, koji je bio i varaždinski župnik?
Križanić je bio i župnik preko Drave, u Nedelišću. Sve su to poticaji da se otvori “Pandemonija”, da se poslužim naslovom moje netom objavljene zbirke pjesama. Mi o 17. stoljeću znamo vrlo malo. Znamo da su Zrinski bili heroji, ali slabo razumijemo kontekst tog vremena. Pokušao sam taj kontekst oslikati književnim sredstvima. Svjestan sam da neki moji opisi tadašnjih strahota nisu za svačiji želudac, ali valja imati na umu da sam ih čak i ublažio u odnosu na izvorne dokumente iz tog vremena! Te strahote jednostavno nadilaze razum. U romanu se Križanić, kao varaždinski župnik, ne sukobljava s Varaždincima, nego s jednom simboličkom osobom, koja ima sve karakteristike – Mefista. Tko je čitao Goethea ili Bulgakova, sve će lako shvatiti. Uostalom, istinski pisac ima pravo na sve – jer u stvarnom životu nema pravo gotovo ni na što. Uvijek sam se pitao zašto su nadrealistički elementi dopušteni i hvaljeni na slikama Marca Chagalla ili Picassa, dok se čitatelji, pa nerijetko i kritičari, čude kad ih pronađu u nekom povijesnom romanu?! Ne smijemo smetnuti s uma da je Križanić bio čovjek vjere: on, primjerice, govori da je u Njemačkoj previše vještica i vještaca, on ima vizije i epifanije, on je bio čovjek svog vremena. To je vrijeme baroka, u kojem je sve moguće.
Fascinantni životni put Križanićev pretočili ste u roman koji se čita u jednom dahu?
To je bio i cilj. Možda je to neki moj koncept “totalne proze”, no svakako se može nazvati “nabujalim štivom”, a ono je primjereno za iskusnog čitača. Ovaj roman je moj pokušaj kombinacije većine književnih ideja 20. i 21. stoljeća s onime što volimo nazivati čitljivim tekstom. Zato je on i moj osobni prosvjed protiv sadašnjih trendova u hrvatskoj književnosti, koji bi se mogli opisati jednim citatom kolege Luke Bekavca, koji kaže da se danas kupuje i cijeni literatura “plošna, bez nijansi, realistična i aktualna, potpuno linearna, s malo banalnih i prepoznatljivih likova, s malo priglupog crnog humora”. Ja bih dodao i: s natruhom politike i rodnih ideologija. E, pa, “San o Križaniću” nije takav roman, sviđalo se to komu ili ne.
