U petak 7. listopada u dvorcu Batthyany u Ludbregu uživali smo u ritmičnosti života kroz riječi, sliku, pokret i glazbu u vremenu izvan vremena u prostoru prošlosti koja dodiruje sadašnjost svojim tihim šaputanjem vjekova.
Večer u kojoj je krik boli ukazao na svjetlost u svakom od nas. Večer u kojoj smo slušali riječi Ljubice Ribić i Milana Novaka, vidjeli pokret Paule Puđak, osjetili ritam gonga uz Miu Frangeš te doživjeti kap vode uhvaćenu okom snimatelja Gorana Moka. Pomalo neobična promocija dviju poetskih zbirki, dvojezične, slovensko-hrvatske Črna-Crna Milana Novaka (Maribor/Varaždin) i zbirke pod nazivom ''?'' Ljubice Ribić (Varaždin). Autori u svojoj poeziji dotiču život u njegovoj okrutnosti, pišu o ratu, zlostavljanju, alkoholizmu, bijedi i nemaru, o napuštenoj djeci i beskućnicima, o ljudima na margini života.
Vrište poetskim slikama ne bi li probudili čovječnost u čovjeku materijalizma i pohlepe. Povezanost različitih medija u jedinstven doživljaj punoće probudio je misao kod slušatelja. Samo predstavljanje zbirki izlazi iz okvira dosadašnje viđenih predstavljanja i otkriva neke nove mogućnosti da poeziju približimo čovjeku. Multimedijalni projekt Ritam misli, iza kojeg kao organizator stoji Udruga za promicanje kulture Ritam misli, ostvario je jedan san uz suradnju Gradske knjižnice i čitaonice Mladen Kerstner te uz svesrdnu suradnju ravnateljice Edite Kutnjak ritam misli ritmično odzvanja do nekoga novog trenutka.
