"Medina čitanka" književna je večer na kojoj će se u petak u 19 sati u pivnici Medina škrinja u Varaždinu predstaviti novosadski pisac i pjesnik Bojan Krivokapić, a moderirat će Iva Tkalec i Natasa Ilić.
Bojan Krivokapić osvojio je već brojne književne nagrade, uređivao književne zbornike, pisao recenzije, objavljivao u različitim zbornicima, antologijama i časopisima te sudjelovao na brojnim književnim manifestacijama diljem Jugoslavije. Da, napisali smo Jugoslavije, a ne „ovih prostora“, jer je, kako kaže Bojan, suludo što ljudi strahuju od imena „Jugoslavija“ pa radije koriste isprazne sintagme poput „ovi prostori“, „zemlje regiona“, taj administrativno-birokratski jezik (koji EU obožava), koji nam poručuje: sve to što je bilo ranije, što nas/vas je izgradilo, to ne postoji; postoji samo ovo "ovdje i sada", rekao je u razgovoru, a dotakli smo se i njegove „gemischt-poezije“, angažirane književnosti, kazališta, performansa...
– Uz Vašu zbirku poezije „Žoharov let“ stoji sintagma „gemischt-poezija“, što taj „gemischt“ označava?
– Ta je zbirka nastajala neplanski. U njoj su sabrane različite crtice, sličice i pabirci. Kasnije se ipak sve uvezalo u nekakvu cjelinu. Žoharov let je knjiga fragmentarna, kolažna, miš-maš. U tom smislu ona je „gemischt“, to je „gemischt“ različitih tekstova koji, možda, remete ona očekivanja da poezija mora biti ispolirana, očišćena. Ova je poezija hrapava.
– Izjavili ste da pišete književnost koja se hvata u koštac s problemima. Angažiranoj se književnosti zamjera navodni manjak umjetničke kvalitete, a (pre)osjetljivi kritičari kažu čak da se, čitajući takve tekstove, osjećaju kao da ih „netko udara šakom u trbuh“. Što odgovarate takvim kritičarima?
– Čini mi se da u posljednje vrijeme stalno ponavljamo tu priču, je li i koliko književnost angažirana. Ja angažiranost shvaćam kao promišljenost, ne prepuštanje slučajnosti, odokativnosti, paušalnosti. Biti angažiran u tekstu znači ne biti površan. Književnost je rad, i to ozbiljan i nimalo lak rad. Najčešće rad za koji nismo adekvatno, a često i nikako plaćeni. I sve je to u sferi političkog. Nema književnosti izvan politike, kao što nema jezika izvan ideologije. U tom smislu, bolje ta "šaka u trbuh" nego milovanje po praznoj glavi.
– Jugoslavija – umjesto da koristite izraz „ovi prostori“ kao većina javnih osoba – Vi koristite izraz Jugoslavija i pomalo asocirate na dječaka koji govori Car je gol. Zašto lektori kad novinar napiše Jugoslavija, to ime mijenjaju u „bivša država“ i slično? Zašto se ljudi toliko boje riječi Jugoslavija?
– Zato što se promišljeno i sistematski radi na nasilnom brisanju jugoslavenskog iskustva. A kako počinje to brisanje – pa kroz jezik. Nije li potpuno suludo da se hvatamo tih ispraznih sintagmi poput "ovih prostora", "našeg regiona" ili nečega na što sam posebno alergičan – famoznog "zapadnog Balkana"? Ali naravno, te isprazne sintagme, taj administrativno-birokratski jezik (koji EU obožava), on nam poručuje: sve to što je bilo ranije, što nas/vas je izgradilo, to ne postoji; postoji samo ovo "ovdje i sada". A to je potpuno besmisleno. Naša su iskustva jugoslavenska, tih pedesetak godina postojanja Jugoslavije, antifašistička borba, ideja jednakosti i solidarnosti, insistiranje na klasnom pitanju, držanje crkve na sigurnoj udaljenosti od ljudi – to nas je oformilo i odredilo za dalje. A to se osjeti danas u suvremenoj književnosti Jugoslavije, to zajedničko. Ja biram da ga nazovem jugoslavensko, jer ne vidim ništa loše u tome. I neću da se pravim lud. Neki drugi, pak, biraju te isprazne i nakazne sintagme, često ne shvaćajući da ih baš one – brišu. O ovome sjajno piše, na primjer, Dragan Markovina. Također, tu je Centar za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma, iz Pule. Dakle, nije baš da smo svi popili praznu kapitalističku priču.
– Vaša ispovjedna proza, s autobiografskim elementima, podsjeća pomalo na stil Danila Kiša (Bašta, pepeo). Je li Danilov opus utjecao na Vas i koliko se u autobiografskoj prozi smije „lagati“?
– Shvaćanja sam da je autobiografsko uvijek prisutno u tome što pišemo. To ne mora biti na onom nivou "stvarno mi se desilo", ali već sam odabir teme, motiva, načina kako ćemo nešto napisati, to ide od nas i kroz nas. Pa nije li to onda autobiografsko? Drago mi je što ste spomenuli Danila Kiša. Njegova književnost mi je bitna, i često joj se vraćam. Ne znam koliko je Kišova književnost utjecala na moje pisanje, nije mi to bio plan, ali kroz književni tekst uvijek progovara i čitalačko iskustvo autora. Žao mi je što se Kišu olako pristupa u nastavnim planovima i programima. Njegova je književnost mnogo kompleksnija i kompliciranija od interpretacija na kojima se insistira u školama i na fakultetima. Na taj ga se način, pojednostavljivanjima i ušminkavanjima, depolitizira. A to ima veze i s onim spomenutim sintagmama "ovi prostori" i tome slično.
– Bavili ste se antropološkim teatrom, koji se još naziva i ritualnim kazalištem. Je li takav teatar primjereniji za aktivističke poruke od klasičnog kazališta i zašto?
– Da, oko pet godina sam se bavio antropološkim teatrom u Kamernom pozorištu muzike Ogledalo. Alternativni teatar je otvoreniji, a samim tim i primjereniji za različite političke analize, ali i umjetničko istraživanje. U klasična kazališta odlazim sve rjeđe. Prvo, često se predstava svede na puko recitiranje, uz prenaglašenu dramatičnost. A to mi je dosadno. Drugo, to košta. Klasično kazalište košta, ono nije pristupačno svima koji bi ga željeli konzumirati. A to je onaj elitistički stav da je kazališna umjetnost samo za odabrane. Mi smo u Ogledalu često govorili "Teatar u svaki atar!". Bavili smo se umjetničkim istraživanjem različitih problema i fenomena, kao što su invalidnost, položaj žene u društvu, pitanje nasilja u različitim sferama, pitanje nacionalizma, položaj različitih manjinskih skupina u društvu... Mogu reći da je moje pisanje proisteklo iz tog kazališnog iskustva.
– Pročitao sam da rado provocirate nacionaliste. Treba li „ovim prostorima“ još intendanata kao što je Oliver Frljić i što mislite o njegovu radu?
– Mislim da su provokacije važne, ali da uz provokacije mora ići rad na strukturalnom rješavanju problema. Provokacija pokrene lavinu, ali nije dovoljna. Dakle, provokacija plus politička promišljenost kud i kako dalje, to je važno. Samo, pitanje je na koji način to postići. Uzmemo li u obzir prekarnu poziciju umjetnika danas, nesigurnost u egzistencijalnom smislu, pitanje je odakle nekome danas uopće snage za provokaciju. O radu Olivera Frljića sam više čitao, nego što sam imao priliku da gledam njegove predstave. Svakako da je ta vrsta političkog teatra danas važna i nužna.
– Glumačko iskustvo s jedne strane, književno s druge strane; čini se kao kombinacija zbog koje biste lako mogli postati i performer – jeste li se kad okušali u performansu?
– Jesam, spomenuo sam petogodišnje iskustvo u alternativnom teatru. To iskustvo mi je pomoglo da književnost ne gledam samo kao tekst na papiru. Doživljavam je kao tekst u kontekstu, situaciju, tekst-tijelo-glas, interakciju među ljudima.
– U Varaždinu ćete nastupiti u pivnici, a ne u knjižnici. Koliko je prostor održavanja književne večeri bitan za čitateljsku recepciju pisca – robujemo li predrasudi da je knjižnica za „ozbiljne“, a kafić/pub/štakorbar za „neozbiljne“ autore?
– Mislim da ne robujemo. Pitanje je koliko su nam knjižnice dostupne, nama koji nismo na privilegiranim pozicijama moći, ili nismo politički podobni. A knjižnice nam pripadaju svima podjednako, i ne trebamo ih se odricati. Slično onome "teatar u svaki atar", tako i književnost treba da ide ka i sa ljudima, a ne mimo njih. Dakle, može knjižnica, a može i štakorbar. Ja se radujem i jednom i drugom prostoru.
O autoru:
Bojan Krivokapić (1985), objavio je knjigu kratke proze Trči Lilit, zapinju demoni (Kikinda, 2013) te zbirku gemischt-poezije Žoharov let (Stolac, 2014). Dvojezično izdanje prve knjige, s prijevodom na talijanski, Corri Lilit, i demoni inciampano, objavljeno je koncem 2014. u izdanju Gradske knjižnice Pazin te Kuće za pisce/Hiže od besid/Casa degli scrittori.
Dobitnik je nagrada za prozu: Ulaznica (Zrenjanin, 2011), Đura Đukanov (Kikinda, 2012) i Edo Budiša (Pazin, 2014), kao i nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije (Stolac, 2013).
Uredio je zbornike književnih tekstova: Radovi u Kući (Novi Sad, 2012), PitchWise (Sarajevo, 2012), Na ulici gaze bose ljude (Novi Sad, 2013) i Poučak o nizovima: čitanka (Novi Sad, 2014).
Recenzent je knjige Ivane Inđin Utišani glasovi – nezavisna pozorišna i performerska feministička scena u Novom Sadu od 1989. do 1999. godine (Novi Sad, 2012) i monografije Art klinike Eutanazija 2009-2011 (Novi Sad, 2012).
Književni tekstovi su mu objavljeni u različitim zbornicima, antologijama i časopisima diljem Jugoslavije: Lapis Histriae (2010, 2012, 2014), Zarez, Odjek, Sveske, Idiot, Novi Ka/Os, i dr.
Sudjelovao na više književnih manifestacija: Književni festival Mlade rime (Ljubljana), Poetski susreti Šumski pjesnici (Grožnjan), Festival kratke priče Kikinda-Short (Kikinda i Beograd), Književni festival Prvi prozak na vrh jezika (Zagreb), i dr.
Književni tekstovi su mu prevedeni na talijanski, njemački, albanski i engleski.
Bavio se antropološkim teatrom u Kamernom pozorištu muzike Ogledalo, živio neko vrijeme u Sarajevu pa se vratio, vodi(o) radionice kreativnog pisanja u Omladinskom centru CK13.
Trenutačno živi i radi u Novom Sadu.
Organizatori: Polja Kulture i Medina škrinja
