Blagdan svetog Vida proslavlja se 15. lipnja. Svetog su Vida naši preci štovali kao zaštitnika zdravlja, naročito zaštitnika vida, odnosno očiju, zato se na Vidovo nastojalo posjetiti crkve posvećenu svecu te na oltar položiti nešto jaja ili novaca kao dar svecu za zaštitu.
Sveti Vid posebno se štovao i proslavljao u Madžarevu kod Novog Marofa gdje i danas postoji njegova crkva. Madžarevo je do 30-ih godina 20. st. bilo hodočasničko mjesto u koje su na Vidovo dolazile svečane procesije. Starije stanovništvo pamti da su najveće procesije vjernika i štovatelja sveca dolazile iz Zajezde, Remetinca i Ljubešćice.
U Madžarevu se kod večernje sv. mise, tzv. večernice, na Vidovo blagoslivljalo cvijeće i svijeće. Za blagoslov se ubiralo svježe sezonsko cvijeće. Cvijeće su na blagoslov donosile djevojke i žene u manjim svežnjićima koje se zaticalo u molitvenike. Blagoslovljeno cvijeće kod kuća se zaticalo za kipe, tj. kućne slike svetaca gdje ih se čuvalo do uvenuća. Uvelo cvijeće se moralo spaliti, nikako baciti, jer se držalo svetim. Svijeće se pak kupovalo na štandovima uz crkvu. Blagoslovljenu svijeću palilo se za nevremena kako kuću ne bi pogodio grom, a upaljenom svijećom znalo se i ophajati, odnosno obilaziti čitavu kuću i to tri puta u čast Presvetog Trojstva. Svijeću se također stavljalo umirućoj osobi u ruku.
U Madžarevu i okolici je vrijedilo pravilo da se uz grmove graha treba postaviti visoki kolci prije Vidova. Ako se to učini nakon blagdana, grah neće vidjeti kolce te se njegove vitice neće opletati i penjati kolcima.
U Visokom i okolici blagdan sv. Vida povezan je s ljubavnim proricanjem. Kako bi u snu vidjele mladića za kojeg će se udati, djevojke bi uoči blagdana sv. Vida pod jastuk stavljale ogledalo.
