Varaždinski model sveobuhvatne psihijatrijske zaštite u zajednici, čije se teorijsko uobličavanje i praktična primjena veže uz Bajnske dvore, nekadašnji psihijatrijski odjel varaždine bolnice i njegovog voditelja Pavla Brajšu, tema su knjige Drukčija psihijatrija, promovirane 21. svibnja u Klubu Europa media u Varaždinu.
Primjenjen u varaždinskoj psihijatriji ovaj je model, kako je istaknuto na promociji, bio zaokružen i cjelovit, ali i vrlo moderan način promišljanja i rada u psihijatriji, koja je tako dobila dimenziju ne samo jedne od medicinskih struka i mjesta od kojeg se zazire, već je postala prostor uključivanja psihijatrijskih bolesnika u život njihove okoline, u kojem se neće osjećati isključeno ni zapostavljeno te biti osobe stigmatizirane svojom bolešću i boravkom u psihijatirjskim ustanovama.
Tako ova knjiga donosi, nakon teorijskog razlaganja modela, i mnogobrojna iskustva aktivnosti i ljudi, kroz koje se ona ostvarivala i živjela te postajala praktično ostvarenje nečega što se može činiti gotovo utopijskim. No, krajem sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, vremenu najsnažnijeg razvoja varaždinske drukčije psihijatrije, upravo je njezina praktična komponenta, bila prepuna događaja i tako nije ostajala samo u teoriji ili promišljanju mogućeg ili onog kako bi trebalo biti, već je postojala i živjela u stvarnosti.
Govoreći o knjizi njezini recenzenti, Vlado Jukić i Slađana Štrkalj Ivezić iz Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu te Stella Fatović-Ferenčić iz Odsjeka za povijset medicine Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU, naglasili su specifičnost, ali i modernost te aktualnost varaždinskog modela psihijatrije, čije se shvaćanje psihijatrije kao procesa koji se ne događa isključivo u bolničkom okruženju ili sredstvima dugotrajnih hospitalizacija i primjene psihofarmaka ne iscrpljuje u vremenu u kojem je taj model nastao, već je aktualan i danas.
Nažalost, najvećim djelom njegova se aktualnost ne može ostvariti, jer je sredinom devedesetih godina u varaždinskoj psihijatriji prekinut dotadašnji razvoj, no, kako su istaknuli recenzenti, to ne znači da ne može biti poticaj nekim drugim generacijama i kreatorima psihijatrije u promišljanju i primjeni njegovih pozitivnih dostignuća. Knjiga Drukčija psihijatrija u tome može biti vodič, a dragocjena je i kao dokument vremena i modela u kojem je varaždinska psihjatrija zaista bila, kako je to istaknuto u autorskom predgovoru knjige, humana psihijatrija.
