– „Soneti o smehu“ pripadaju krugu filozofirajuće poezije Željka Funde. Njena je tema smijeh u svoj raznolikosti svoje pojavnosti, s posebnim naglaskom na smijeh kao iskonski i bitni oblik života na koji je čovjek pozvan. Začeci tog poetskog filozofiranja pojavili su se prije dvadeset godina u zbirci „Mocartenje“, a dalje je sazrijevalo kroz zbirke „Alelujni smijeh“, „Soneti Bogu“ i svoj puni izraz dosegli su u zbirci koja je pred nama – kroz filozofsku je perspektivu profesor Ćiril Čoh govorio o pjesmama Željka Funde iz nove zbirke „Soneti o smehu“ u četvrtak u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović u Varaždinu.
Uz profesora Ćirila Čoha o knjizi su govorili profesorica Barbara Markač-Despinić i autor, a sonete je čitao dramski umjetnik Zdenko Brlek.
Lepota gerdobja
Duboka misao u svim se spomenutim djelima probija kroz materinji jezik pjesnika, kajkavski, okušava njegovu moć, pokazuje da kajkavski jest bitni jezik i jezik bitnog, a ne samo plitkog „hecanja“ i „fiškaljenja“, što je napisao u svojoj zbirci Alelujni smijeh, dodao je profesor Čoh.
Barbara Markač-Despinić pokušala je objasniti kako Željko Funda u zbirci govori o smijehu, čime se služio, odnosno koja je sredstva upotrijebio. Ponajviše su to oksimoroni (fina flundra, lepota gerdobja), svi soneti nose naslove prvog stiha, ali nisu svi isti. Ima Petrarkinih soneta i elizabetinskih soneta, poigrava se i riječima te je vješt u versifikaciji. Zbirka obiluje izrazito uspjelim rimama (pesme – jesme; smijeh dobiva značenje bitka).
Dodala je i da je autor od nje tražio da na predstavljanju govori na kajkavskom jeziku.
– Poprilično sam u teškoj situaciji. Željko je očekivao da govorim kajkavski. U svojoj kajkavskoj gramatici kaže: „Gda Kaj’kavec (ter osebujno če o Kajkavs’komu je’ziku) Kaj’kavcom go’vori, na Kajkavs’komu je’ziku mu je govo’riti, đemantne Reči materinske! Ina’čeje ža’losnu ko’mediju zpe’ljavlje.“ Ja sam u situaciji da „spelavlem“ žalosnu komediju, a svjesna sam da sve čemu pristupamo, iskazuje naše predrazumijevanje i predznanje, bili toga svjesni ili ne. Čitajući zbirku pjesama, osvijestila sam svoje predznanje, zazvonile su mi riječi iz djetinjstva – rekla je pomalo se ispričavajući predstavljačica te dodala da je ona iz Međimurja i da je njezin kajkavski drugačiji.
Najviše su ju zaokupile riječi partikule, na primjer „tijan“, za koji je profesorica rekla da u njezinu kajkavskom govoru označava prilog mjesta (tijan tam je došel), a kod Željka označava česticu „čak“, dodala je.
Biblijski motivi
Profesor Čoh u Fundinoj poetici pronašao je brojne biblijske motive, na primjer, „Smeh je zgubleni brat istine“, „I naj ta radost istinuje, istinuje“ (INRI), „Smijeh je bitniji od kruha“, stoji na primjer u sonetima Bogu, gdje se molitva gospodnja okreće u molitvu na smijeh...
– Soneti o smehu podijeljeni su u četiri dijela. U prvom pretežu pobožni soneti, slijede ljubavni, vedriški i čemerni. Bog, vedrina, smijeh i radost međusobno su srodni. Prvo očitovanje Boga bijaše svjetlost: „Neka bude svjetlost“. Kod Željka Funde je: „Naj bu vedrina“. Time se svjetlost neposredno veže uz dobro raspoloženje i radost – ustvrdio je.
– Najte zameriti, ali ja bum kajkavski govoril – rekao je pjesnik kad je došao na njega red da kaže nešto o zbirci.
– Zabadava o kaju govoriti najlepše reči, ali ako su one na štokavskom jeziku, pogotovo bosanskog izgovora, toga nema nigdje. To je ismijavanje kajkavskoga jezika. Kaj se jedino s kajom zveličiti more, se drugo je komedija – rekao je na kraju i na sveopće oduševljenje ispripovijedao nekoliko viceva.
