U Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović u četvrtak, 24. ožujka, upriličeno je predstavljanje knjige "Dugi konec" Krunoslava Kruljca, već pete knjige koju je ovaj poznati varaždinski novinar posvetio Varaždinu, a kojom će obilježiti 50 godina svog novinarskog rada. Knjigu su predstavili bivši varaždinski gradonačelnik Alfred Obranić i dr. Zoran Čanić, a u glazbenom dijelu nastupili su Stjepan Levanić i Vida Škerbić. Izdanje knjige podržao je Grad Varaždin, a promociji je prisustvovala pročelnica UO za društvene djelatnosti Danijela Vusić
- Već sam pola stoljeća u novinarstvu, a još uvijek pišem. U tih 50 godina nastojao sam, a mislim da sam u tome i uspio, izbjeći bilo kakvu patetiku. Užasava me pisanje koje je izvještačeno, koje nije prirodno. Zato sam uvijek nastojao pronaći sugovornike koji su imali što reći, a upravo sam od takvih, pametnih ljudi, koji su imali veliko životno iskustvo, nastojao naučiti i upamtiti što više. Takav mi je pristup bio od velike koristi ne samo u mom novinarskom radu, nego i pri pisanju mojih knjiga koje su posvećene Varaždinu. Rođeni samVaraždinac, sjećam se svog djetinjstva, mnogih događaja i ljudi, no, dragocjena su mi bila i ta sjećanja mnogih sugovornika i njihove uspomene na stari Varaždin prije Drugog svjetskog rata. Tu bih posebno želio istaknuti pokojnog kolegu Tonka Goloba od kojeg sam puno čuo i naučio o povijesti Varaždina. Zato sam i novinarstvo uvijek doživljavao kao veliko zadovoljstvo. Nikada mi nije bilo teško pisati. Svoju prvu novinsku vijest od samo deset redaka, koju sam objavio u Varaždinskim vijestima u kolovozu 1972. godine, pisao sam u čak 28 varijanti, pisao sam tu vijest sve dok nisam bio zadovoljan. Uglavnom sam sve tekstove pisao doma, a ne u redakciji - otkrio je ovaj poznati varaždinski novinar i publicist, a njegova nova knjiga "Dugi konec" bila je povod za razgovor.
Životne teme
U svojoj novinarskoj karijeri pratili ste razna područja, od sporta do kulture i showbusinessa, radili ste u novinama, ali i na danas nažalost, ugaslom Radio Varaždinu?
Uređivao sam sportske stranice, jedno vrijeme i rubriku kulture, humorističke priloge koji su objavljivani na stranicama Varaždinskih vijesti. Intervju i reportaža bile su mi dvije omiljene novinske forme. Intervjui su mi posebno ležali, tu sam složenu novinsku formu najviše volio. Sjećam se primjerice, intervjua s pokojnim kazališnim redateljem, profesorom Tomom Durbešićem, koji je bio vrhunski intelektualac, za koji sam se posebno pripremao. No, o politici nikada nisam volio pisati, pratiti te zamorne sjednice ondašnjih "društveno - političkih organizacija“ bila mi je prava muka. Kad bih baš morao, napisao sam korektne izvještaje s takvih sjednica, ali pisati o politici uvijek mi je bilo mrsko. Tako je bilo dok sam radio u Varaždinskim vijestima, ali i na Radio Varaždinu. U oba medija postigao sam određenu razinu kvalitete, moji članci u Varaždinskim vijestima su bili čitani, a rado su me slušali i na Radio Varaždinu, zato jer sam uvijek nastojao pisati o životnim temama, o onome što ljude zanima. Sjećam se na primjer, reportaže koju sam napravio putujući do Hamburga u kamionu nekadašnjeg ATP-a, jer me zanimalo kako žive vozači kamiona koji su na putu i po tjedan dana. Volio sam raditi reportaže o neobičnim zanimanjima, pa sam radio i reportažu iz ivanečkog rudnika, želio sam čitateljima Varaždinca približiti težak rad ljudi u rudniku. Takve su teme čitateljima bile zanimljive i rado su ih čitali. U svojoj novinarskoj karijeri sam pisao i uređivao novine, radio sam i grafički prijelom, fotografirao sam i razvijao fotografije, a baš nikada nisam prekoračio rok za predaju rukopisa. To su urednici naročito cijenili, posebno Branimir Cvetko, koji je bio izvanredni urednik, po meni najbolji urednik Varaždinskih vijesti.
Ništa od nove knjige?
Ovo je Vaša već četvrta knjiga posvećena Varaždinu, kojom ste od zaborava sačuvali uspomenu na gradske vizure i ljude kojih više nema?
Jedan mi je naš kolega znao reći -"Čuj Kruno, ti imaš slonovsku memoriju", a ja opet mislim, a to je i medicinski dokazano, da se ljudi u mojim godinama bolje sjećaju djetinjstva nego jučerašnjeg objeda. Istina je da Varaždin toliko volim da sam gotovo sve svoje knjige, osim prve "Galerija poznatih", dakle, i "Pogled s jablana", i "Jagode na bunkeru", i "Korzo 66", pa i ovu "Dugi konec", posvetio Varaždinu. Moglo bi se reći kako su posljednje tri knjige, zapravo trilogija o Varaždinu. Prva je knjiga o mojem djetinjstvu, druga o mojoj mladosti, a ova je sjećanje na ulicu koja je po svemu specifična. To je najduža ulica u Varaždinu, to je ulica koja je promijenila osam naziva, od Via Magna i Longa Via, Kraljevske ulice i Duge ceste, do Zagrebačke ceste i Ulice maršala Tita do današnjeg naziva - Zagrebačka ulica. Ni jedna ulica u Varaždinu nema tako lijepi početak, ta je ulica bila žila kucavica grada, u njoj su bile dvije važne tvornice, Bobić i Varteks. Nevjerojatno je koliko je zanimljivosti vezano uz tu varaždinsku ulicu. Mnogo zanimljivih činjenica o Zagrebačkoj ulici pronašao sam u arhivima i u muzeju, u starim novinama, no najviše sam saznao od starih ljudi koji su tu stanovali. Oni su mi recimo, otkrili da je prvi varaždinski hotel bio na početku Zagrebačke, na broju 3 i zvao se "Elefant", slon. Malo se ljudi još sjeća da je Goran Cerovečki u svojoj staklarni u Zagrebačkoj, u velikom akvariju držao - pirane. Puno je poznatih Varaždinaca odraslo u toj ulici, od profesora Kreše Filića do primadone Nade Puttar Gold i glumca Zlatka Viteza, koji je živio u istom dvorištu u kojem je živio i fotoreporter Vladimir Mrak Bebek i njegova braća. Čak sedam varaždinskih novinara odraslo je u toj ulici - Boris Ratković, Antun Čona Čavlek, Vlado Koretić, Ivan Njegovec, Nevenka Suhić, Renata Pocedulić i Zlatko Mehun. Zagrebačka ulica sigurno zaslužuje da se ovjekovječi, a ja si utvaram da sam upravo to učinio s ovom knjigom. Vjerujem da će i nekim budućim generacijama biti zanimljiva knjiga o Zagrebačkoj ulici, kao i ona o Korzu, koje sam opisao kroz svoje, osobne događaje. No, meni je ipak najdraža knjiga u kojoj sam pisao o Varteksovom naselju i mojem djetinjstvu i odrastanju u tom kvartu, koji je potpuno nestao.
Hoće li i Vaša šesta knjiga biti posvećena nekoj od varaždinskih tema?
Neće biti šeste knjige. Iako imam neke ideje, pa i želju da obradim još neke varaždinske teme, naprosto više nemam volje ići okolo i prositi novac za tiskanje knjige. U takvim prilikama osjećam se kao prosjak, a to više ne želim. Tako da neću napisati knjigu o Banfici, kvartu čiji sam razvoj pratio od polja kukuruza do malog grada. Kako sam bio i nogometni golman, jako me zaokuplja i tema o varaždinskim golmanima. Imam već i naslov knjige. Ona bi se zvala - Broj 1. Varaždinski golmani bili su izuzetno zanimljive osobe i sigurno zaslužuju da se sjećanje na njih sačuva na taj način. Varaždin obiluje jako zanimljivim temama, zato vjerujem da će netko od mlađih kolega nastaviti istraživati i pisati o Varaždinu.
