Jedan otkucaj – naziv je predstave koja je premijerno prikazana u Centru za mlade Varaždin (CZM) u organizaciji udruge Gllugl u petak. Predstava je nastala kao završni rad iz lutkarstva Hane Kunić na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Otkad CZM radi, u njemu se publici nude predstave u kojima se isprepliću gluma i lutkarstvo. Naglasak je na pokretu, animaciji tijela i svojevrsnom spoju lutkarstva i glume, koji djeluje gotovo kao eksperiment.
Takva je bila i predstava Hane Kunić, koja je bila prepuna aluzija na pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. Baš kao i nedavno održana predstava njezine kolegice Sare Ipše „Minaluš“, evocirala je „mali milijun“ značenja. Kao da su mladoj dramskoj umjetnici mentori rekli da zamisli najdraži motiv iz života Lava Nikolajeviča Tolstoja i strujom svijesti iz tog motiva izgradi svoju predstavu.
Putovanje i cilj
Publika dok ulazi u prostor već zatiče glumicu kako leži uz veliki putni kovčeg na podu prepunom razbacane odjeće. Kao da se avion srušio na pusti otok ili kao da se dogodio brodolom, što odmah u gledatelju potiče empatiju prema liku. Efektan početak koji zaokuplja pozornost. More, otok i lavovi glavni su motivi koji se provlače predstavom. Kao i predstava Sare Ipše, i predstava Hane Kunić izrazito je ekspresivna i budi mladalačke emocije: od straha od napuštanja nečeg sigurnog, ali poznatog do žudnje za nečim novim, ali nepoznatim i možda opasnim.
Kaže se da postoje ljudi koji putuju da bi došli na neki cilj i oni koji putuju radi putovanja samog, a cilj nije bitan.
Kad bi se takva formulacija mogla primijeniti na kazalište, zvučala bi ovako nekako: Postoje predstave kojima je cilj određenim postupcima ukazati na neki konkretni, vanjski, društveni problem i postoje predstave kojima je cilj određenim postupcima ukazati na neki apstraktni, unutarnji, umjetnički problem. Prvi se odnosi više na etičku stranu umjetnosti, a drugi na estetsku. Na predstavu „Jedan otkucaj“ svakako bi se primijenila ova druga formula, formula estetike, znači naglasak je na „putovanju“, a ne na „cilju“.
Spominju su more, otok i lavovi. More je u literaturi često simbol života, može biti mirno i nemirno, otok je simbol izoliranosti i samoće, a lav može simbolizirati opasnost, ali i hrabrost. Čini se da su to temeljne metafore koje gledatelj treba usvojiti da bi doživio, možda je bolje reći, osjetio predstavu.
Osjetiti, a ne shvatiti
Naglasak je baš na riječi „osjetiti“, a ne „shvatiti“. Oko scene su četiri kutije na kojima su četiri različite lutke: krotitelj lavova, ruski seljak(?), mladi reper i dječak koji sluša rock. Glumica udahnjuje karakter svakoj od tih lutaka. U razgovorima s njima lik koji tumači Hana Kunić izgrađuje svjetonazor, svaka ju lutka na neki način želi „prizemljiti“, „privezati“ za sebe, na primjer, dečko reper koji joj pruža prsten želi brak, što bi bila simbolika onemogućavanja, recimo, osobnog razvoja.
Svaki put kad djevojka odbije prihvatiti „ponudu“, kad izabere svoj put, dogodi se nagli prekid tijeka predstave, zabljesnu svjetla, začuje se zvuk pada aviona, pa udaranje valova i vidimo glumicu ponovo nasukanu na otoku. Baš kao i stvarnom životu, kad neka osoba izađe iz zone komfora da bi pronašla svoj put ili prekinula odnos koji ju guši, prate ju osjećaji straha, izgubljenosti, usamljenosti i anksioznosti, a to su osjećaji koje šalje glumica svaki put kad se probudi na otoku. Ti su prekidi također efektni, prigušeno svjetlo daje glumici dovoljno vremena da odjene odgovarajuću odjeću za scene s lutkama dok iz zvučnika trešti glazba Led Zeppelina.
Paralelu do ove predstave mogli bismo povući od dječje knjige „The Missing Piece Meets the Big O“ autora Shela Silversteina, koja govori o tome kako nas privrženost i ljubav prema jednoj osobi – bilo to prijateljstvo ili ljubavna veza – zapravo ne može ispuniti, nego nam omogućuje da se razvijamo, a nakon što razvoj prestane, ponovo se rastajemo da bismo pričekali nekoga tko će nam pomoći da budemo svoji.
Istraživanje duše
Međutim, koliko su god predstave i Hane Kunić i Sare Ipše hrabre jer s jedne strane ne robuju jezičnoj doslovnosti, naime, njihove scenarije kao da su pisali „jezični konkretisti“, to je i ograničavajuće, jer kad se gledatelju previše toga prepusti za vlastitu interpretaciju, predstava ispadne nedorečena, a moglo bi se i pomisliti da se, na primjer, pod krinkom „postmodernističkih postupaka“ prikriva diletantizam.
Ovakve predstave, u kojima se isprepliću gluma i lutkarstvo, novitet su za varaždinsku kazališnu scenu, pa je zato teško pronaći referentnu točku na temelju koje bi se procjenjivala prava vrijednost predstava koje se igraju u CZM-u.
Međutim, sigurno jest vrijednost ovih predstava, i „Minaluša“ Sare Ipše i „Jednog otkucaja“ Hane Kunić, u tome što pokazuju da lutkarstvo nije nešto što je infantilno i dosadno, nego umjetnički zanimljivo i izazovno. Baš kao što je u intervjuu izjavila i Katarina Arbanas, mentorica Hane Kunić: „Lutkarstvo je za mene poligon za istraživanje i izražavanje duše. Lutka je sama po sebi metafora. Ona nosi veliku snagu i budi u ljudima arhetipske impulse.“
Glumačko-lutkarska predstava "Jedan otkucaj":
Igra: Hana Kunić
Mentori: Hrvoje Seršić i Katarina Arbanas
Umjetnički suradnik: Nikša Eldan
Dizajn svjetla: Tamara Kučinović
Svjetlo i ton: Nikša Eldan
Dizajn plakata: Petar Nevžala
Fotografije: Monika Rusak
Korištena glazba:
Led Zeppelin – Immigrant song
Babylon Circus – Circus 04
Loyko – Gypsy Street
Wayne Shorter – Teru
Led Zeppelin – Baby I'm gonna leave you
