Sasvim neobična, vrlo ekspresivna predstava – Minaluš – održana je u petak u Centru za mlade Varaždin. Ne može se reći da ima neku radnju niti se njezin smisao može jednoznačno odrediti. Počinje vrlo dojmljivo, pod prigušenim svjetlom vidimo djevojku u crnoj pripijenoj odjeći, njezini su pokreti neobični, pomalo ludi. Riječ je o varaždinskoj glumici Sari Ipši, a ti pokreti podsjećaju na provokativni ples Maddie Ziegler u glazbenim hitovima Elastic Heart ili Chandelier. Čujemo snimljen glas koji u brojalici odnosno pjesmici nabraja devet života i to nagna gledatelja da pomisli da je riječ o mački, ali uskoro se lik vezanjem kose u rep i promjenom „stylinga“ pretvara u djevojčicu, Vitu.
Pomalo „pomaknuto“
Kontrast je bitan pojam u ovoj predstavi, ne samo zbog igre svjetla i sjene, nego i u konceptu, na primjer, kad gledamo glumicu kao Minaluša, sve je nekako nadrealno, tamno, nepredvidivo, gotovo sablasno, kao da se pomalja iz podsvijesti, a kad glavnu riječ ima Vita, onda je sve mirnije, usidreno u stvarnost, monolog je logičniji. Osim toga, kontrast se ostvaruje i imenima; s jedne strane je Vita, što znači život, a s druge Minaluš, što ne znamo što znači, ali zvuči, u stanovitoj mjeri, zlokobno, kao nešto što je „minulo“.
Postavlja se pitanje je li doista riječ o dvije osobe ili je zapravo riječ o jednoj, podvojenoj ličnosti.
U ovoj je predstavi sve pomalo „pomaknuto“. Na početku lice glumice prekriveno je kosom i u tom polumračnom ambijentu zbog svega toga evocira uznemirujuće prizore kakve je moguće vidjeti u japanskim horor filmovima u kojima su djevojčice glavni likovi, kao što su Ringu, Ju-On ili Shikoku. Uznemirujuće djeluje i glazba, koja kao da izlazi iz glazbene kutijice i služi kao aranžman za brojalicu Freddyja Kruegera. To je nešto što uspješno hvata pozornost gledatelja.
„Granične osobe“
Naime, redatelji (i filmova i predstava) znaju da postoji nešto u djevojkama, više nego recimo kod dječaka, što ih više približava onome divljem i nagonskom (Minaluš) i što ih udaljava od norme i civilizacije (Vita), pa su tako izvrstan izbor za uloge „graničnih osoba“. Osim toga, za djevojke se uglavnom očekuje da budu tihe, mirne i dobre, pa se publika naviknuta na obiteljske drame kad gleda „mahniti ples“ djevojke u pripijenoj odjeći, koja osim razigranosti zrači i seksualnošću, sigurno može osjećati uznemireno.
U filmskoj umjetnosti često se susreću likovi djevojaka u pubertetu, jer to je razdoblje samo po sebi „zastrašujuće“, novi hormoni, osjećaji, sposobnost da privlačiš (željela to ili ne) pozornost suprotnog spola, sve su to promjene, metamorfoze koje dobro eksploatira filmska industrija, jer predstavljaju „prirodne“ alegorije za odrastanje, za ono što se u engleskom kaže: „Coming of age”.
Čini se kao da je i predstava Minaluš alegorija odrastanja, što se vidi po metamorfozama Sare Ipše iz mačke u djevojku ili ženu. Minaluš kao da je Vitin zamišljeni prijatelj, koji će biti tu za nju u najranjivijim trenucima, što se potencira pitanjima:
„Tko je to koji je uvijek tu za tebe, tko te čuva, pazi i koga ti trebaš? (...) A što kada ti dojadi ili kada ga više ne trebaš? Je li u redu odbaciti ga ? Jer je do onda ono bilo tvoje. Je li ikada bilo tvoje? Smiješ li nakon toga krenuti dalje? Možeš li?“
A nakon toga se zaključuje rečenicom koja pobuđuje trnce:
„Ne možeš, sad je on/ona/ono to koje želi, treba, hoće!“
Buđenje nezavisne scene
Nikako ne treba predstavu iščitavati iz perspektive horor filmova, to je spomenuto više da bi se ocrtao dojam, ali i da bi se nekako zbog posebnosti ova predstava izdvojila iz kazališne „mainstream“ produkcije. Naime, ovakvo je kazalište zapravo „punokrvno“ kazalište, po ukusu Antonina Artauda, jer se oslanja na pokret, ples i stilizaciju, a ne toliko na tekst.
- Treba osloboditi kazalište robovanja tekstu i pronaći jedinstven jezik koji bi bio na pola puta između pokreta i misli. Na kazalištu je, dakle, da stvori neku vrstu metafizike riječi, pokreta, izraza, kako bi se otrglo od svog psihološkog i ljudskog tapkanja u jednom mjestu! – bio je svojedobni Artaudov krik iz kazališta, koji je zasigurno čula i Sara Ipša, ujedno i autorica predstave.
Sve u svemu, ova predstava kao da navješćuje buđenje nezavisne kazališne scene u Varaždinu, čiju su naznaku pije nekoliko godina dala trojica, tada još studenata glume, Nikša Eldan, Nino Pavleković i Filip Eldan, svojom predstavom „Pekel na zemli“, koju su postavili prema dramskom tekstu Denisa Peričića nagrađenom Nagradom Marin Držić. Kasnije su to nastavili kroz inicijativu „Umjetnička gerila“, a sad u Centru za mlade kroz udrugu Gllugl i podršku iskusnijih umjetnika.
Zašto je neovisna scena važna, možda je najbolje objasnila kazalištarka Rajna Miloš.
– Neovisna scena znači opstanak kazališta jer ona ne rade po narudžbi i za plaću, već onda kad imaju što reći – rekla je za Novi List.
MINALUŠ
Autorica teksta: Sara Ipša
Skladatelj: Petar Eldan
Umjetnička suradnica: Katarina Arbanas
Umjetnički suradnik i dizajner svjetla: Filip Eldan
Kostimografija: Tatjana Stojiljković
Igra: Sara Ipša
