”Dajte to Košćaku, on bu to rješil”. Ova rečenica pratila je cijeli život Dražena Košćaka, sada već bivšeg ravnatelja Srednje strukovne škole Varaždin koji je nakon 40 godina radnog staža te 28 i pol godina na mjestu ravnatelja Srednje strukovne škole Varaždin s 1. rujnom ove godine otišao u zasluženu mirovinu.
Inženjer drvne industrije u široj javnosti ostao je zapamćen kao jedan od najdugovječnijih ravnatelja u Varaždinskoj županiji, a zasigurno i u Hrvatskoj. Ravnateljem Srednje strukovne škole Varaždin imenovan je 1. ožujka 1996. godine. Prije toga, deset godina radio je u školi kao nastavnik drvne struke kamo je došao iz Bora u Novom Marofu, gdje je nakon završenog Šumarskog fakulteta u Zagrebu radio kao glavni tehnolog i rukovoditelj proizvodnje. Uz Svjetski dan učitelja Košćak je, uz još 78 prosvjetara i drugog nenastavnog osoblja iz škola i vrtića koji su otišli u mirovinu primio zahvalnicu Varaždinske županije. No njegov doprinos za strukovno obrazovanje u Varaždinskoj županiji i šire, ali i njegove zasluge što je Srednja strukovna škola Varaždin danas prepoznata u cijeloj Hrvatskoj, dobitnica niza državnih priznanja i već tri godine slovi kao najbolja škola na World Skillsu, najvećem natjecanju učenika strukovnih škola, još će se dugo pamtiti.
Kako vam je bilo ove godine, na prvi dan nastave, kada nakon 40 godina niste morali na posao?
Kao bivši ravnatelj još sam tijekom rujna imao dosta posla u školi, od sređivanja papirologije do financija, tako da nisam bio potpuno opušten. U školi sam radio 38 godina i uvijek sam među prvima dolazio na posao, nikad nisam kasnio. Ne zato jer sam radoholičar. Jedva sam čekao da dođem na posao. Kako sam u rujnu još dolazio u školu, na hodnicima sam susretao učenike, zaustavljali su me, pitali “Ravnatelju kak ste? Gdje ste?”. To me veselilo. Da, nedostaje mi taj tempo, “moving”, ta stalna akcija, suradnja sa zaposlenicima i učenicima.
Svi koji su niz godina surađivali s vama ističu da ste jednostavan čovjek kojem su učenici i zaposlenici uvijek bili na prvom mjestu, da ste uvijek zračili pozitivizmom. Kako vam je to uspijevalo?
Davnih dana dobio sam od jednog kolege, koji je sada već dugo u mirovini, veliki članak o osmijehu. U tom članku se između ostalog navodi da vas osmijeh ne košta ništa, a uvijek je lijepo doživjeti ga. I uvijek sam se nekako držao toga. Jedan moj pokojni kolega i prijatelj znao mi je govoriti “Ti se samo smiješ, svakoga zagrliš i samo ideš”. Nikada u svom radnom vijeku nisam napravio nešto na osobnoj razini protiv učenika, zaposlenika, čovjeka. Puno je bilo situacija u kojima moraš reagirati jer se treba znati red i disciplina, međutim nikada to nisam činio na osobnoj razini. Nikada nisam “šimfao” nekoga sustavno ili namjerno. Mislim da su to mnogi i prepoznali.
Inženjer ste drvne industrije, prvi posao vam je bio u Boru u Novom Marofu. Je li vam sada žao što ste iz gospodarstva otišli raditi u sustav obrazovanja?
Da. Prvih 10 godina s time se nisam mogao pomiriti, ali sada, na kraju, više i ne toliko. Kad sam postao ravnateljem škole dobio sam priliku neke stvari pokrenuti. U to vrijeme u školi smo otvorili stolarsku radionicu, pekaru... Moja razmišljanja uvijek su bila da jedino radom možemo nešto postići, stvoriti nove vrijednosti, a istovremeno educirati učenike. Ako ulažemo u opremu, materijal, edukaciju učenika, to daje konačnu vrijednost. Uvijek sam tako razmišljao.
Kada uspoređujete strukovno obrazovanje nekad i danas, koliko se toga promijenilo? Koje je razdoblje bilo najizazovnije?
Jedno od težih razdoblja je bilo vrijeme krize, od 2009. do 2015., 2016. godine, kada je padao interes za strukovno obrazovanje. Škola je tada sa 700 učenika pala na 500 učenika, u jednom trenutku smo ih imali čak 498. S padom broja učenika mnogim zaposlenicima je bio posao u pitanju. Međutim, nitko nije dobio otkaz. Kako je škola imala uhodane poslove pronašli smo način da rade i dobiju plaću. Od 2018. do 2020. godine na tržištu nije bilo više radne snage, mladih školovanih majstora. Tada su se Ministarstvo, ali i sami poslodavci aktivirali u promociju strukovnih zanimanja jer moralo se nešto poduzeti. Ne bih bio korektan da tu ne pohvalim i Varaždinsku županiju jer doista je jedna od rijetkih županija koja jako puno ulaže u obrazovanje. No nije samo stvar u tome. Ne može vama župan ili pročelnik nešto napraviti za školu, ovisi i o tome što sami možete napraviti. Moraš imati inicijativu, ideje, boriti se kroz aktivnosti da poduzmeš, osmisliš, napraviš nešto. U školi smo oduvijek cijenili praktični rad, a to su i drugi prepoznavali. Kada god bi se pojavili na natjecanjima i i smotrama, a prošli smo cijelu Hrvatsku, od Dubrovnika, Poreča do Osijeka, uvijek su se oko nas okupljali, gledali kako i što radimo, a možda smo i zaslužni da su u nekim drugim strukovnim školama u Hrvatskoj taj model prepoznali. I primijenili...
Gdje je naša županija u strukovnom obrazovanju u odnosu na ostale županije, što mu je bio najveći motiv kod otvaranja zaštitne radionice, kako provodi prve dane mirovine i što je poručio ravnateljima škola pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti....
