– Već godinama se s publicističke liste najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj nije skidala knjiga “Kako manje misliti?”, koja je kod čitatelja očito doživljena kao neki ozbiljni self help uradak. Boris Perić i ja smo onda zaključili da na Balkanu ljudi ne vole misliti, pa smo poželjeli vidjeti može li rock and roll pomoći ljudima da manje misle. Poznati stih Jasenka Houre iz hita Prljavog kazališta “Heroj ulice”, naime, kaže - Prisiljen da razmišljam. Dalo bi se zaključiti da nas, kada slušamo rock and roll, ništa ne tjera na mišljenje. Pritom nam je poslužila i važna knjiga Martina Heideggera, koju bi neki ugledni germanisti radije preveli kao “Što nas zove k mišljenju”. Odmah smo shvatili da se tu krije važan moment, pa smo se, nakon što smo već u uvodu riješili jednu prostu dilemu, posvetili repertoaru naše rock glazbe, mahom iz osamdesetih godina prošloga stoljeća ali i nešto malo iz devedesetih, primjerice, one Gorana Barea. Knjigu zatvaramo sa sigurno najvećim fenomenom hrvatske popularne i zabavne glazbe, s Mišom Kovačem. Svi ti tekstovi nastoje se obračunati s mišljenjem, dapače, pokušavaju dokinuti mišljenje na vrlo specifične i različite načine.
Važno je podsjetiti “nostalgičare” da je rock’n’roll osamdesetih slušao tek mali dio ondašnje jugoslavenske publike i da su i tada narodnjaci bili daleko najslušaniji.
Mislim da je percepcija glazbe iz toga vremena zapravo kriva i da su tekstovi iz tog idealiziranog vremena zapravo išli za tim da se - odustane od mišljenja. Ti su tekstovi pjesama zapravo tekli vrlo neobavezno i nesvjesno, gotovo frojdovski. Kako smo sve dublje analizirali te tekstove, sve smo više shvaćali to opiranje potrebi za mišljenjem. Najviše smo se pritom posvetili, naravno, Branimiru Johnnyju Štuliću. Krenuli smo od njegovih stihova u kojima kaže da ljudi ovdje rijetko čitaju, a i to što čitaju “krive stvari čitaju”. Pokušali smo otkriti s kim se to Johnny zapravo obračunava, pa smo shvatili da su to izmišljeni neprijatelji, da bismo završili s njegovim najkriptičnijim tekstom “Da li te zebe oko stola?”. Štulić je naime, mogao napraviti puno rima, recimo zebe li te dok si gola, ali nije. Tu nam nije bio od pomoći ni Freud, ni Lacan a bome ni Heidegger, tako da će taj stih vjerojatno ostati vječna misterija.
Zaključili smo da su tekstopisci u to vrijeme nesvjesno bili i platonisti, aristotelovci, hajdegerijanci. Perić i ja pokušavamo zapravo izmisliti novi žanr. Jedan kritičar je već o našoj prvoj knjizi “Ne možeš ti to”, pronicljivo zaključio da to što Perić i ja pišemo nije anti self-help literatura, nego – no help literatura, jer mi radimo upravo to. Mi, naime, ne samo da nastojimo raskrinkavati to pretjerano ludilo hvatanja za floskule u self-help literaturi i nepromišljavanje stvarnosti, nego želimo pokazati da se u toj stvarnosti i nema što zaključiti. To najbolje ilustrira upravo Bare u pjesmi “Put ka sreći”, u kojoj sugerira da će “svi odgovori doći sami” – rekao je o knjizi “Prisiljen da razmišljam” ovaj naš ugledni kulturni antropolog.
Normalizirali smo nenormalno
Jeste li se poglavito posvetili analizi tekstova pjesama iz osamdesetih zato što su to bili bolji stihovi od današnjih ili ste za to imali drugi razlog?
- Ne, htjeli smo pokazati da je ta nekakva nostalgija prema tom vremenu zapravo blesava. Ta je scena bila tek mjehurić, koja je nastala u četiri najveća grada ondašnje Jugoslavije – Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Ljubljani, i to zahvaljujući tek nekolicini autora. Jako je važno podsjetiti “nostalgičare” da je tu glazbu slušao tek mali dio ondašnje jugoslavenske publike te da su i tada narodnjaci bili daleko najslušaniji. Još od sedamdesetih narodnjaci su cijelo vrijeme jedina autohtona popularna glazba na prostoru nekadašnje Jugoslavije pa i Balkana. Već neko vrijeme ta se glazba hibridizira s rapom, pa je nastao taj balkanski trap. No, pitanje je zašto se mi tog vremena sjećamo s nostalgijom, potpuno nekritički? To je vrijeme kraja moderne, kraj Hladnog rata, vrijeme početka reforme Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Svijet kakav smo živjeli počeo se raspadati, no još je živjela ideja modernističke iluzije. Postojala je nekakva zadanost budućnosti.
Nakon devedesetih budućnosti više nema, živimo u najboljem svijetu od mogućih svijetova, pa nam iz ove perspektive ta modernistička kvazi sigurnost izgleda kao nešto što je zauvijek izgubljeno. Kada je primjerice, nekom zgodom grčki ekonomist Yanis Varoufakis pitao Rogera Watersa, basista Pink Floyda, je li mu žao što je snimio slavni album The Wall, kojim su se zapravo suprotstavljali društvu za koje bi danas željeli da se vrati, on mu je odgovorio da su tada takvo društvo osjećali kao prijetnju, pa je normalno da su napravili takav album kojim ga kritiziraju. To što danas imamo društvo koje je gore od tadašnjeg, je problem vremena u kojem živimo. Postoji dakle, razumljiva nostalgija za sigurnošću, koju smo izgubili. Danas živimo od ugovora do ugovora o radu, svi moramo biti poduzetnici, a to je teško. Danas je na primjer, psihopatska struktura ličnosti najuspješnija, na visoke položaje u politici i ekonomije dolaze ljudi s tim crtama, koji ne osjećaju nikakvu krivnju što će otpustiti stotine radnika ili u rat poslati milijune. Osamdesetih takve ideje ipak nisu bile normalne, a danas smo normalizirali ono što je tada bilo nenormalno. Naprosto su se raspale neke etičke norme. No, pokušaji renormalizacije su uvijek problematični, kao što problematičnim doživljavam i primjerice, povratak tradicijskim vrijednostima. To su gluposti, koje mogu završiti samo u totalitarizmu, i to gorem od onog kojeg smo preživjeli. Zato smo kritični prema osamdesetima jer one podjaruju tu želju za neslobodom.
Naime, novi val uopće nije bio društveno, pa ni ideološki opasan za tadašnju nomenklaturu. U tim stihovima je bilo jako malo društvene kritike, a ako je i bilo ona je bila ljevičarska kritika. Kritiziralo se ono što je Milovan Đilas nazvao “crvena buržoazija. Jedino je Laibach svojom kritikom ciljao na tadašnju ideologiju. Jedino oni su, i to vrlo žustro, sa svojim pretjerivanjem, ukazivali što se skriva iza tih navodnih sloboda u tadašnjoj Jugoslaviji. Osim toga, taj naš novi val je zapravo bio tek kopija trenda u britanskoj glazbenoj industriji, pa je i sentiment u toj glazbi vrlo sličan. To i nije osobito čudno, jer je Jugoslavija tada već uvela neke važne elemente tržišne ekonomije, kakve nisu poznavale druge socijalističke zemlje.
Rock’n’roll postao sitno buržoaska glazba
Kakva je danas društvena funkcija rock and rolla, je li on i dalje društveno angažiran ili je politički instrumentaliziran?
- Mislim da je ponajprije marginaliziran. Rock and roll je postao sitno buržoaska glazba, u dijelu visoko intelektualizirana, što ranije nije bio. Odavno je izgubio oštricu. Ta glazba sve teže pronalazi put prema širokom slušateljstvu, jer je u ovakvom svijetu teško artikulirati kritiku. Neki tihi otpor očitavam kod mlađe generacije, koja zapravo ne želi sudjelovati u tom ludilu. Ona, pogotovo u urbanim sredinama, većinom ne prihvaća vrijednosti na kojemu počiva društvo – završi školu, oženi se, imaj djecu, kupi kuću i puno troši. Ti mladi ljudi su eklektični i sami žive svoj otpor. Zato mislim da možemo govoriti o sumraku rock and rolla kao kritičkom izričaju. Mi smo naime, iz društva discipline prešli u društvo kontrole. U društvu discipline imamo institucije koje odmalena prate pojedinca i pokušavaju ga oblikovati u skladu s dominantnim društvenim vrijednostima. Danas više nitko nikoga ne oblikuje, javne politike su nestale u tom smislu, imamo tek društvo koje samo kontrolira i filtrira protok ljudi i pojedince prepušta same sebi. Zato su i protesti postali neučinkoviti. Ja protestiram, ali za to nikoga nije briga. Imamo novu društvenu situaciju koja je katalizirana pandemijom, ratom u Ukrajini, prekidom lanaca nabave, u kojoj je država jedini garant preživljavanja. To naravno, nije najbolje za društvo, a još manje za rock and roll.
Varaždinac napisao i knjigu o Zagrebu
Tomislav Pletenac je ove godine objavio i još jednu zanimljivu knjigu “Kako Zagreb izranja iz sna”, u kojoj je analizirao urbanu i kulturnu politiku postsocijalističkog Zagreba.
- Lakše je pisati o gradu u koji si se doselio nego o gradu u kojem si rođen. Razmišljao sam bih li mogao takvu knjigu napisati o Varaždinu, svom rodnom gradu. Takva bi se knjiga mogla napisati i o Varaždinu, ali ja sigurno ne bih bio njen autor. To je ta pozicija domaće drugosti, koja omogućuje da defamiliziraš svoj pogled. U tom smislu mi je bilo zanimljivo pratiti promjenu u razumijevanju Zagreba, koja je prošla ispod radara. Zanimljivo mi je bilo istražiti na koji način doživljavamo Zagreb nakon socijalizma i što se to u postsocijalizmu dogodilo s tim gradom, kako ga danas percipiramo. I urbanizam i arhitektura naime, naprave neki poduhvat u prostoru koji odmah iskazuje podijeljenost društva, naprave neku društvenu ranu u prostoru, društveni konflikt, pa knjigu završavam s tezom o semantičkom zacjeljivanju, koja podrazumijeva da će s vremenom, kroz nesvjesno gledanje, ljudi početi prihvaćati tu promjenu - rekao je o ovoj studiji prof. dr. sc. Tomislav Pletenac.
